Biraj bitke
Sve što naša psiha proživljava, osjeća i naše tijelo. Svaka loša emocija, nebitno čime izazvana, ostavlja trag. Što je više takvih situacija, „tragovi“ se gomilaju i kreće borba sa samim sobom. Pravo pitanje je treba li nam to? Naravno da ne, ali ponekad sami sebi ne znamo pomoći i svaku lošu emociju ili situaciju vrtimo beskrajno u mislima. Ako želimo ostati u psihičkom i fizičkom balansu, treba birati bitke. Nije svaki ring naš ring, ponekad je dovoljno odložiti rukavice, okrenuti se i sačuvati unutarnji mir.
Mnoge studije su pokazale da je jedan od faktora za nastanak raka emocionalno stanje osobe i stres. Ne moramo nužno biti emocionalno preosjetljiva osoba da nas neka situacija dotakne. Mislim da nisu trebale neke velike studije, osjećamo to živeći svakodnevicu koja je išarana usponima i padovima.
Koliko puta smo danima nakon nekog razgovora ili situacije koja nas je dirnula, izbacila iz cipela, u glavi vrtjeli taj isti razgovor ili situaciju?!
Uf, što sam trebala reći? Kako sam trebala reagirati? Duge noći u kojima sam vrtjela beskrajne monologe, koje samo moje uho čuje. Overthinking u punom pogonu.
Koliko puta nas je neosjetljivost bližnjih, poznanika ili nekog slučajnog prolaznika dovela u situaciju da preispitujemo jesmo li napravili nešto pogrešno?! I vrtjeli bi i vrtjeli situaciju bez kraja i konca, na kraju se pitajući ima li sve to smisla?
Naravno da nema. Naše tijelo takve situacije pamti i ostavlja pohranjeno negdje duboko u memoriji. Ako se memorija zatrpa lošim emocijama, ne možemo pobjeći stresu, koliko god se trudili.
Nakon svih godina borbe s bolestima, još uvijek nisam u potpunosti našla način, još uvijek se znam vrtjeti u začaranom krugu.
Ponekad je dovoljna jedna riječ i preokrenem je stotinu puta, točno onako kako bih se igrala sitnim novčićem po rukama. Prevrćem ga i prevrćem, samo što novčić neće nanijeti štetu, a loše misli itekako hoće.
Psiha se razdrma kao stara škripava stolica pa se nemirno mrdam po njoj zapetljana u misli, ali bez nekakve svrhe, ništa ne izvučem osim dodatnog stresa.
Na sreću, takve situacije su sve rjeđe i na sreću naučila sam da sve ono negativno što dobijem od nekoga, nije moj problem. Naprotiv.
Naučila sam se odmaknuti, biti hladne glave, sačuvati unutarnji mir.
Nakon jedne nezgodne situacije, koja me pošteno stisnula, dobila sam savjet “biraj bitke”.
Danima sam razmišljala o te dvije male, kratke, sitne riječi. Sitne a snažne. U njima se krije odgovor za sve one silne dane i noći, loše misli, sve ono što me tištilo nagrizajući psihu, a time i tijelo.
Treba li nam to zaista? Možemo li stanje uma, emocionalno stanje, dovesti do razine da nas nebitne stvari prestanu potresati? Možemo li sebe kao osobu staviti ispred ili iznad takvih uznemirujućih misli?
Pa vjerojatno možemo, ali odgovor bi zapravo trebao biti – moramo. Sve ono što nas uznemirava, sve ono što nam krade noći, sve ono što nas emocionalno uzdrma, nije dobro za naše tijelo.
Ako smo ljudska bića vrijedna biti iznad nekoga tko nas je svjesno, možda i nesvjesno, doveo u situaciju u kojoj se loše osjećamo, onda nešto krivo radimo.
Vrijedni smo dobrih misli i osjećaja, vrijedni smo osjećati se dobro pa ako ništa drugo vrijedni smo se naspavati, umjesto voditi beskonačne razgovore sami sa sobom.
Ne, to ne znači da se ne moramo boriti za sebe, dapače, ali postoje stvari koje nisu vrijedne naših misli i zdravlja. I tu je ključ svega. Izabrati bitku u kojoj se vrijedi boriti, okrenuti leđa i pustiti onu koja nam neće donijeti ništa osim besanih noći i šupljih, beskorisnih misli.
Nije svaki ring naš ring, ponekad odložite rukavice.
Pustite loše bitke, birajte one koje su bitne.
Pomazite svoj um i tijelo će biti zahvalno.
