Biti ili ne biti!

Nakon poluprospavane noći još me pere taj neki čudan adrenalin, mislim da je to onaj koji omogućava preživljavanje, izvlačenje misli iz blata, normalno funkcioniranje. Život nije stao, svatko traži svoje. Stalo je nešto u meni, ali djeca trebaju ručak, trebaju pažnju, trebaju roditelja koji stoji čvrsto na zemlji.

I zato uključi mozak draga moja, kažem sebi i odradi sve.

Uspijevam progutati tri zalogaja. Dugo se gledam u ogledalo, preda mnom još uvijek stoji ona žena s velikim snovima, nema šanse da tek tako pokleknem. Volim sve ovo oko sebe, volim život i više od previše, ovo će biti tek jedna epizoda, only fools and horses, smućkat ću ja to.

U bolnicu dolazim pokušavajući shvatiti sto će se upravo dogoditi. Nije me briga hoće li boljeti, bol je već dugo sastavni dio mog života, nego onaj dio, sad će netko izvući nešto iz moga tijela, nešto o čemu ovisi moja budućnost, moj život.

To nešto stane u jednu špricu, dio šprice. Mali uzorak koji će ti odrediti daljnji put. Šprica zvana biti ili ne biti.

Sestra otvara vrata, doktor me vidi i viče “Uđi, uđi.” Kao da se poznajemo godinama, kao da se nismo sreli prvi puta prije manje od dvadeset četiri sata.

Realno nekako sam podvojena oko ove stvari danas, ne bojim se postupka, bojim se rezultata, a opet ionako ga znam.

Umiruje me. I dalje teče sve kako treba, jedna ruka drži sondu, drugi par ruku točno cilja u čmrljavca koji se nastanio nepozvan. Bezbolno, u sigurnim rukama uz smijeh završavamo.

Pita me što ćemo s nalazom, budući da je idući tjedan Uskrs.

“Ne želim znati” kažem odlučno.

Idem kod svojih i želim barem još malo držati privid da je sve u redu. Želim taj zadnji Uskrs prije nego mi se život preokrene uživati u svojoj obitelji, koja će još uvijek u neznanju neopterećeno slaviti, roštiljati, svađati se dok igraju Čovječe ne ljuti se, šetati šumama i živjeti!

“Dobro”, kaže on, “evo ti moj broj ako se predomisliš, ako budeš htjela znati u kojem smjeru ide nalaz”.

Uhvati te onaj grč u duši kad gledaš svoju djecu, svoje roditelje, još su neopterećeni, žive u neznanju. Ali što da im kažem? Znaš, vjerojatno je, ali postoji mala mogućnost da nije pa znaš vidjet ćemo…ne, nema smisla, dok ne bude crno na bijelo.

Cvrkuću, puni su života, planiramo put, planiramo aktivnosti, život je lijep!

Mene pere kriza, jer bih htjela znati, a ne bih htjela znati. Išla bih neopterećeno na put, a znam da neću biti neopterećena. Ni vrit, ni mimo. Mozak u kupe, srce u špade. Ja šumom, misli drumom.

Na poslu totalno nekoncentrirana. U četvrtak prije Uskrsa uzimam onaj papirić s brojem koji mi je doktor dao i zovem.

Kaže “zvao sam jučer, ne ide na dobro”. Osjetila sam srce kako mi je kliznulo niz trbušnu šupljinu, kroz nogu, preskočilo preko koljena i ravno u petu.

U nekom sam kutu gdje me nitko ne vidi, suze klize, on me tješi i govori da će biti dobro. Ja baš i ne mogu pričati, ali sam zahvalna i to uspijevam procijediti kroz zube. Kaže, vidimo se u utorak.

I što sad?! To je to! Pa što, znala si, znala si od početka, samo si se skrivala iza google istraživanja, pozitivnih primjera koje svatko ima za ispričati, statistika i drugih piiiiiip.

E pa nećeš tako, rak ili ne - idemo dalje ženska, digni tu glavu, nadjačavaju moje misli onu cmoljavicu.

Dolazim u ured kao da se ništa nije dogodilo, ćakulam s kolegicama, život ide dalje, ma kakav bio moj je i ja ga volim.