Čemu me rak naučio? Strpljivosti!

Srijeda, četvrtak, petak, subota, nedjelja, ponedjeljak, danas sam trebala ići doma, a ja ležim kao trut i još uvijek se ne mogu pomaknut. Budim se prije "službenog" buđenja, moram na wc, ali neću zvoniti, neka se raja još malo odmori.

Dolaze sestre, pokušavaju me podići i odvesti do zahoda, osjećam se kao veliki betonski blok na gradilištu, a one su moje dizalice. Put do zahoda čini se kao put do pakla, noge ne slušaju, sestra me skoro vuče tamo i nazad. Divim se tim ženama. Odjel nije lak, stalno netko zvoni, stalno netko nešto treba, a one sve to odrađuju čavrljajući i udovoljavajući svemu što mogu. Svečano priznajem, ne bih im bila u koži.

Najsmješniji dio bolničkog liječenja je jutarnja vizita. Vjerujem da je bitna, ali iz mog kuta izgleda kao nabijanje stresa sestrama i za  rečenice - vi idete kući, vi ne idete kući i tko će koji lijek dobiti. A još smješniji dio dolazi kada liječnik u viziti, koji me prije dva dana htio voditi u salu pita: "Vi danas idete kući"?! Gledam u njega kao malo tele u šarena vrata i mislim si, hej ja sam ona s bundevom umjesto sise, ne mogu pomaknut tijelo, jučer sam dobila transfuziju i pitaš me idem li kući?! E, nešto ovdje ne štima. Sestra mu govori da ne idem i da će Dok danas doći pregledati me. Onda slijedi njegovo ahaaaaa!

Čekam popodne i čovjeka svog života da mi donese pošteni ručak, jer je opet stiglo nešto s komadićima nečega, što je pokušavalo izaći iz mog probavnog sustava kako je i ušlo. Zašto, o zašto se netko ne pobrine za bolničku hranu. Trebam hranu, ne nešto što pokušavam ugurat u usta, a ono brzinom svijetlosti izlazi van.

S Velikom se čujem redovito, lažem joj da mi se pokvarila kamera na mobitelu da ne vidi moje razbijeno lice. Bljedolika skvo sa razbijenom bradom. Što ne vidi, ne boli. Isto je i s mališom, neka prođe još koji dan, da konačno izgledam kao primjerak ljudske vrste.

Kasno popodne dolazi Dok, sestra me odvlači u previjalište. Razmotavanje, pregled, zamotavanje. Dok kaže dobra stvar je što je prestalo rasti, pustit ćemo sad i vidjeti što će se događati. Na godišnjem je cijeli tjedan što znači, uf...znači da neću još dugo vidjeti vanjski svijet, osim onoga što gledam kroz prozor.

Kao vidovita Milanka, dobro sam izabrala poziciju. Kad padne noć gledam kuće i zgrade i zamišljam što rade sad  ti ljudi iza osvijetljenih prozora, gledaju filmove, večeraju, razgovaraju...a ti draga moja gledaj Rexa i Cobru 11 i sanjaj o boljim danima.

Boraveći tri tjedna u bolnici upoznala sam jedan novi komadić sebe, a to je da mogu biti strpljiva. Ja, mjerna jedinica za nestrpljivost, bez njurganja sam odradila dvadeset bolničkih dana. Smiješno, trebao se dogoditi rak da se naučim stpljivosti.

Prvi tjedan protekao je u oporavku od poljupca tuš kabine i transfuzije. Nakon nekoliko dana vene nisu primale više ništa, bile su u štrajku. Toliko su me puta izboli da sam bila kao sito, ali niti jedna više nije primala ni kap antibiotika, niti infuzije.

Kad sam hopnula na noge, nisam stajala, cijela bolnica je bila moja. Ujutro odlazak po pecivo i kavu, svaki puta ćaskanje s mojim dragim radiologom koji je dolazio po svoj primjerak crne tekućine. Iščekivanje Čovjeka mog života (s hranom) i konačno zagrljaj svog mališe. Posjete, prijatelji, kavica na zraku, što me punilo da izdržim do idućeg dana.

U međuvremenu sam obilazila bolnicu uzduž i poprijeko, moj Fifi (dren) i ja. Počela sam se pitati kako ću bez njega jednog dana?! Ipak smo dugo u simbiozi.

Svaki kutak bolnice je bio moj, sve sam istražila. Znala sam gdje će se koja grupica studenata sastati, pa i neke studentsko-medicinske ljubavne parove sretati uvijek na istom mjestu.

Malo čitanja, malo glazbe, malo Cobre 11 i dan po dan bližio se povratak mog Doka. Očekivala sam neko rješenje za svoju bundevicu aka sisu. Strpljiva Ja, tko bi rekao!