Antihormonska terapija u liječenju raka dojke. Je li zaista tako jednostavno?!

Kada pričamo o endokrinoj (antihormonskoj) terapiji, koja je najčešći oblik liječenja raka dojke, moram reći da se sve skupa obično malo banalizira. Ako otvorite članke na tu temu po portalima, nabrajaju se menopauzalne tegobe u početku liječenja, malo valunzi, malo promjene raspoloženja, malo nesanica. Međutim, iz osobnog iskustva, nakon dvije i pol godine primjene dvojne antihormonske terapije, mogu reći da je problem ipak malo izraženiji od malo ovoga, malo onoga.

Promjene raspoloženja su u početku zapravo zastrašujuće. Nitko pa ni mi same nismo spremne na promjene koje bi, kada bi se stavile na papir, izgledale kao seizmološki graf u središtu potresa. Loše emocije koje eskaliraju u sekundi, a triger može biti najmanja sitnica, šok su i za nas i za naše bližnje. Za tu buru emocija najprije treba naći razumijevanje u sebi.

Ono što sam osobno u početku primijetila je bilo da sam svjesna loših emocija, ali ih nisam mogla kontrolirati. Morala sam to istresti iz sebe i nisam se mogla prepoznati. Bila je to neka nova osoba koja bi se, kako brzo planula, tako i brzo smirila. Vatra se brzo gasila.

Nasuprot lošim emocijama, u istoj količini dolazile bi i navale onih dobrih, sretnih emocija, kao predah za analizu što se to zapravo događa?!

Važno je shvatiti da je sve što se događa pod utjecajem lijekova, disbalansa hormona koji nastaje naglo. Treba proći neko vrijeme da se naviknemo i uspijemo kontrolirati te naše promjene koje neće nestati same od sebe, tu su sve dok koristimo terapiju.

Nesanica je jedna od nuspojava koja me nije odmah zahvatila. Nikada nisam bila “spavač” pa mi je ustajanje u šest sati bilo normalno. Kako je vrijeme prolazilo tako je moje spavanje bilo sve kraće, a ja sve umornija. Trenutno mi je postalo “normalno” buditi se u četiri ujutro. Svako jutro isti scenarij, kada se probudim, brzo uzimam mobitel u ruke, u nadi da je barem pet sati.

Nakon dvije godine naučila sam se ne ustajati odmah iz kreveta, nego odležati još malo, odmarati tijelo, ali mozak ne staje, radi kao vekerica. Kada osjetim da više nema smisla, ustajem i kao robot odrađujem ustaljenu rutinu.

Bolovi u kostima i zglobovima još su jedna od ljepota ove terapije.

Ustajanje iz kreveta je obično najproblematičnije, kako ja kažem, ustajem kao Quasimodo pa polako razgibavam dio po dio tijela.

Bolovi se tijekom dana pojačavaju i smanjuju, ponekad te tijelo počasti danom s malo manje bolova.

Nisam pronašla čudotvorni lijek, vjerojatno niti neću.

Antihormonska terapija dovodi do smanjene gustoće kostiju, osteopenije i osteoporoze. To su stanja koja ne bole, ali mogu uzrokovati lomove kostiju i zato ih je važno na vrijeme dijagnosticirati. Pretraga kojom se otkrivaju je denzitometrija, bezbolna pretraga koju bi trebalo obaviti jednom u dvije godine.

Kada prolazite kroz sve ovo, neizbježno je da se javi umor, ponekad u tolikoj količini da ne možemo normalno funkcionirati kroz dan.

Naravno da bi najbolje bilo imati što više sati sna, pokušati odmoriti tijekom dana ako je noć već tako kratka.

U početku napisano da je uzimanje antihormonske terapije banalizirano, usporedba s menopauzom u koju žene ulaze godinama, kada se nivo hormona snižava polagano. Kod ove vrste liječenje, ulazak u menopauzu je brzinski, kako ja to volim reći kao da se spustiš toboganom u bazen, u roku kojeg tjedna od početka uzimanja terapije, čak i kraće. Kad odjednom ostaneš bez estrogena život ne može biti jednostavan, ali ga možemo pokušati učiniti što kvalitetnijim.

Kada skupimo sve ovo na jednu hrpicu imamo cirkus s kojim se svaka od nas nosi na svoj način. Tjelovježba, prehrana, suplementi, ali na kraju ostaje uvijek ono da je svačiji organizam drugačiji, što će jednoj pomoći, drugoj možda neće.

Koliko god ponekad bilo teško i fizički i psihički, važno je posložiti u mozgu da je situacija trenutno takva kakva je i izdržati. To je samo jedna faza kojom nas je život “počastio” i proći će, prije ili kasnije.