Kako je sve krenulo, put prema otkrivanju raka
Osjećam kako me lovi san, polako se miješaju san i java. U trenu mi kroz mozak prolazi početak, prekrasan ranoproljetni dan 4.3.2019. i rečenica “Gospođo imate tumor!”. dan kada se svijet srušio u trenutku mislima o kraju kada ti kažu da imaš zloćudnu bolest.
Danas je jedan od onih dana kada bih uzela deset stvari, stavila u kofer i pobjegla na kraj svijeta.
A kojih deset stvari?! Majke mi ne znam!
Negdje gdje nikoga neću poznavati, negdje gdje neće biti poznatih lica, gdje će sav teret pasti s leđa.
More i sunce, ljenčarenje ma može i škripanje snijega pod nogama, negdje u zabiti svijeta, tako svejedno.
Pokušavam prizvati te dane bez tereta, lakog tijela, lakog uma, nema ih nigdje. Danas ne! Negdje su se skrili u ladici sreće duboko u mozgu. Mislima tražim tu zlatnu ladicu da kao dijete izbacim svu sreću iz nje i da se kao dijete ogrnem plaštom sreće.
Boli cijeli dan, cijelo tijelo u rasulu. Ležim kao trut nakon ručka, obraćam se Onom gore, pokušavam postići nekakav dogovor, odgovora nema. Nema veze, možda nešto i čuje.
Možda su daleko, ali doći će i ti dani, kada neću bježati ni u snovima.
Osjećam kako me lovi san, polako se miješaju san i java. U trenu mi kroz mozak prolazi početak, prekrasan ranoproljetni dan 4.3.2019. i rečenica “Gospođo imate tumor!”.
Bože, živote, svemiru, molim vas sve skupa kada se probudim, da to bude taj dan, povratak u prošlost – ja umorna dolazim doma s posla, ali zadovoljna i sretna, jer je nalaz uredan. Običan dan jedne obitelji. Nastavljamo dalje čavrljajući, kao i svaki drugi obični dan, obični dan.
Ajde Bože budi drug! Sanjati je dozvoljeno!
Samo običnog dana nema, zakotrljat će se lavina s vrha planine. Trebat će snažne ruke, ne samo moje, nego i one koje mi je život poklonio, da zaustave lavinu. Snažne su, sigurna sam da će me obuhvatiti i sačuvati.
Možda su daleko, ali doći će i ti dani, kada neću bježati ni u snovima.
Svaki dan je novi dan, nova mogućnost.
