Teniski meč u iščekivanju kirurga
Stigao je i taj dan, upoznat ću svog kirurga, dogovorit ćemo datum operacije, ja ću mu prezentirati svoju odluku i svatko svojim putem. Ali…kako to već biva, ne ide sve tako glatko. Čekanje, duuuugo čekanje, kirurg koji je na operaciji i moja zabava gledanja svakog u bijeloj kuti i procjenjivanja “je li možda to on?!” Nakon dugih sati čekanja, odlazim kući poljuljana u svoju odluku o vrsti operacije, ali zadovoljna čovjekom kojem ću povjeriti taj zadatak.
Taj dan naučila sam se strpljivosti. I upornosti. Ja vrtirepka, nestrpljiva do bola, čekala sam kirurga 6 sati, ŠEST sati. Dobro pet, ako oduzmemo onaj jedan koji sam došla ranije. Naručena u devet, računajući doći će do pola deset, nisam ni slutila koliko će doček biti dug, ne nego duuuuug.
Razmišljam kako ga prepoznati kad dođe, da budem spremna, jer sam naravno prva na redu. Kad sam bila na magnetu, jedna gospođa, godina otprilike kao moja mama, prokomentirala je da voli doći k njemu na pregled, jer se bar ima što pogledati. Bile su simpatične, ja još u povojima u cijeloj priči, sva u strahu, a one se hihoću zgodnom liječniku.
I tako ja, tko god prođe u bijeloj kuti, procjenjujem je li zgodan ili nije. Nakon nekog vremena sestra me proziva, dolazim do ambulante, zgodno je, ali žensko. Kažem sestri da mislim da to ipak nije moj liječnik. Govori mi da ću se načekati, jer je na operaciji, ali ja se ipak odlučujem na čekanje.
Odlučila sam biti čvrsta, radi se o mom zdravlju i ne dam se omest. Čekat ću, makar do sutra.
Prolazi jedanaest sati, pacijenti se izmjenjuju, liječnici isto, pretpostavljam specijalizanti, svi su mladi. Prolazi dvanaest, skoro je jedan, divim se sama sebi kako još nisam izgubila živce. Oko pola dva više nema nikoga, ni pacijenata, ni liječnika u ambulanti. Ostale smo samo jadna sestra koja proviruje i ja koja vrtim glavom lijevo, desno kao da gledam teniski meč. Još uvijek promatram lica liječnika, iako već pomalo umorna i sve više nezainteresirana, tako da je mogao proći i hollywoodski glumac, možda bi mi promaknuo.
Skoro je dva, netko leti hodnikom, nisam ga uspjela niti pogledati, sestra mi maše rukom, vjerojatno sretna što će me se riješiti. Zaboravljam na komentar gospođe s magneta. On se ispričava, bio je na hitnoj operaciji, bacamo se na posao.
Od samog početka bila sam odlučna u glavi da želim mastektomiju, ne želim uopće više razmišljati hoće li se gospodin rak vratiti ili neće, jednostavno ide sve dolje i gotovo.
Govorim mu to, on gleda nalaze, otvara slike MR-a i kaže da bi bila šteta, da sam mlada (hvala doktore), da je položaj tumora takav da će ga bez problema maknuti i sve lijepo napraviti, tako da bi trebalo i dobro izgledati. Imam vremena za razmišljanje koliko želim, do dana operacije.
Okej, sad si me poljuljao i opet izbacio mozak iz lera. Dogovaramo datum operacije, taman nekoliko dana nakon što mahnem Velikoj na odlasku preko bare, kupljeno.
Strpljena, spašena, upornost se isplatila. Doktor je divan, baš onakav kakve volim, nije mu teško odgovarati na pitanja bez kraja i konca. Isplatilo se čekati.
