Cancer alert
Kada u nekoliko dana krenu poruke sa lošim vijestima o metastazama, novootkrivenim karcinomima, nekako se u vama pali lampica za uzbunu, što se događa? Razmišljajući o tome zadnjih dana, zaključila sam da postoje samo dvije opcije. Prva je da se odjednom povećao broj novootkrivenih karcinoma ili po meni vjerojatnija, postali smo svjesni da rak nije nešto o čemu treba šutjeti, nego reći, da tu je i idemo se boriti!
Zadnjih dana je nastao pravi cancer alert. Na žalost.
Toliko je novih žena koje se javljaju. Ne znam je li došlo vrijeme da imamo mali pomak u glavama da rak nije: “Znaš ima ono najgore”?! To je ipak nekako dobro u lošem, ne živjeti u svom mraku, nego reći “Da, događa mi se!”
I kod mene su se prioriteti promijenili pa ću najprije reći ono što bih obično rekla na kraju.
Rak nije kraj, podcrtajte sebi u glavi, rak nije kraj!
Ne, rak nije ni super stvar da se razumijemo, ali je jedna životna epizoda, na koju moramo gledati kao na neprijatelja kojeg ćemo zdušno zgaziti đonom, onako da sve krcka pod nogama.
Jedna od najbitnijih stvari koje bih htjela naglasiti, ne skrivajte se, ne skrivajte osjećaje. Ne-ne, tako stvari neće dobro završiti. Osjećaji su tu da ih izrazimo, na bilo koji način.
Kada se desi, kada nam kažu onu neslavnu rečenicu da imamo podstanara, već i vrapci na grani znaju da će nas zapljusnuti val emocija takvom žestinom za koju do sada nismo znali. Takvom žestinom da ćemo imati osjećaj da nam je netko bacio ciglu u prsa, ma što ciglu, betonski blok.
Umrijet ćemo, evo za koju sekundu, hau jes nou. To je prva i najlošija emocija koja će nas zašamarati i normalna je. Opet podcrtajte u glavi, strah od smrti je normalan kada dobijemo dijagnozu. Normalan kao sunce koje svako jutro izviri i nije rezerviran samo za mene ili tebe osobno, kao što ni sunce ne izlazi samo za nas. Ne! Svakog novopečenog s dijagnozom raka na isti način zapljusne.
Obično je druga emocija koja se nadovezuje na ovu prvu, strah za naše najbliže. Sjećam se sebe u ordinaciji, taman mi rekoše da imam tumor, a u glavi se odmah krenulo slagati - umirem i što će moja djeca bez mene, kako će suprug, a tek moji jadni roditelji. Sasvim prirodno. Brinemo se za najbliže i kada život teče mirnim vodama, kako ne bi u ovakvim situacijama.
Sve daljnje emocije, od tuge, straha, brige su normalne. Normalne su!
Dajte sebi vremena. Dopustite si da ih procesuiraju i mozak i tijelo, jer samo ćete tako moći krenuti dalje. Tek kada ih u određenoj mjeri prihvatimo, prigrlimo, suočimo se sa svakom jedan na jedan, doći će vrijeme kada će krenuti skupljanje snage. Snaga, to je ono što ćete trebati u borbi protiv onoga koji je nepozvan posjetio vaše tijelo.
Oh, skoro sam zaboravila, u tom bliskom suočavanju radite što god vaše tijelo traži, što god vam je volja. Vrištite, plačite, vičite, smijte se pa tako u krug. Vjerujte, oslobađa. Uvijek kažem kako me ridanje, onaj pravi plač kojeg ne susprežemo, ono kao kada izgledamo kao malo dijete kojem su zabranili treću lizalicu, e taj plač najviše oslobađa. Trenutno osjetim olakšanje u prsima i probudi se nada.
Emocije će ići gore dolje, red plača-red smijeha, red sreće-red tuge. I neka idu. Možete si još jednom podcrtati da je takav slijed prirodan i normalan.
Ako ćemo sve ovo držati u sebi i samo slagati, kako ćemo dopustiti da nam se pomogne pohvatati sve te emocije i poslagati ih. Zamislimo ih kao dijelove puzzli, od kojih treba napraviti sliku, a treba je napraviti, treba svaki dio staviti na svoje mjesto. Treba sve dovesti u red.
Razgovarajte, progovarajte…o emocijama, o dijagnozi, o liječenju, ama baš o svemu. Razgovor je najbolji lijek. Svatko od nas ima barem jednu osobu koja nas neće samo potapšati po glavi i reći “Ma sve će to biti u redu”, nego onu koja će nas držati za ruku, saslušati i povesti dalje. Takve osobe su pravo blago i držite ih se.
Ne trebaju vam energetski vampiri koji će vas potapati. Iskreno, bježite od takvih. Čim osjetite negativnu energiju, odmah sami sebi recite “kidam nalijevo” i kidajte.
Dopustite si pomoć drugih, ne junačite se. Dopustite da vam skuhaju ručak, obrišu prašinu, odvedu vas u šetnju ili na kavicu.
Ne želim ni uljepšavati, niti potapati ikoga, želim samo realno reći – svaka emocija je normalna, sve ama baš sve je normalno.
Došao je trenutak da život prilagodite sebi, da se pogledate u ogledalo i kažete “Sada, u ovom trenutku sam jedino JA važna (ili važan)!”
I naprijed! Borba čeka, neće biti lako, ali nitko nije nepobjediv, posebno ne “gospodin” podstanar.
Uza sve uspone i padove, ako do sada niste osjetili koliko snage u sebi imate, iznenadit ćete se. Ne postoji to što ne možete, ne postoji.
Gazite!
