LIFESTYLE
I ove godine imali smo priliku i mogućnost osjetiti Race for the Cure. Nije to samo utrka, mjesto je to zajedništva, susreta, zagrljaja, ružičaste u neograničenim količinama, zvona svetog Duje u čast onima koje su otišle, a zauvijek ostale. Hvala Našoj udruzi Sve za Nju što osjetimo Split i ružičasto svake godine.
Predstavnici dvadeset i pet udruga iz deset zemalja potpisalo je Zagrebačku deklaraciju 2024. kojoj su glavne točke unaprjeđenje prevencije, unaprjeđenje ranog dijagnosticiranja, unaprjeđenje mogućnosti liječenja, optimiziranje kliničkih ishoda i implementacija strategija i planova za borbu protiv raka
Važnost onkoloških udruga od strane pacijenata prepoznata je i priznata, čega su itekako svjesni kroz svakodnevno djelovanje. Partnerstvo udruga i zdravstvenog sustava ključno je za dobrobit pacijenata, a simpozij je važan korak za razmjenu iskustava, planova i suradnje između udruga u budućnosti.
Na svečanosti u Maloj dvorani Lisinski dodijeljena je 13. Nagrada Vesna Andrijević – VAM. Nagradu za 2023. dobila je Marina Zubak za snažno i kontinuirano javno djelovanje u prevenciji, informiranju i pružanju podrške ženama oboljelima od raka kroz društvene mreže i neprofitni portal Mamo.hr čime podiže svijest u javnosti i zdravstvenu pismenost.
Nešto više od dvije godine prošlo je otkada smo krenuli s našom Mamo pričom. Obilježiti početak bilo je divno, zahvaljujući mojoj kćeri, kroz izložbu “Od manjka glava ne boli.” Priče žena koje boluju od različitih vrsta raka, njihove emocije sročene u riječi koje će zauvijek ostati zabilježene na stranicama ove male, a velike zajednice. Tekstovi koji možda svaki dan nekoga inspiriraju u počecima puta zvanog RAK ili će možda jednog dana biti potpora nekome tko će trebati. Hvala vam divne žene što ste obilježile jedan novi početak, jedan zacrtani put. Put koji me ispunjava, jer je tu za druge.
Godinu dana je prošlo otkada je naša Nikolina otišla. U spomen, stavljamo tekst koji je moćan, trag koji je ostavila svima. Živjela je svoju vjeru, borila se kao prava Lavica, prihvatila je smrt kao nešto što ne predstavlja kraj i ovaj život kao prolaznu stanicu do konačnog. Za let si dušo stvorena, leti svome domu!
One su žene koje su prošle put zvan rak. One su na svojoj koži osjetile sve što taj put nosi sa sobom. Nakon svega, odlučile su osnivanjem udruge Onko Beauty pokazati da liječenjem raka nismo manje žene, da imamo potrebe kao i svaka zdrava žena.
Jesmo li sami izazvali bolest? Je li rak došao zato što smo nešto krivo napravili, krivo se osjećali ili pojeli nešto što ne spada u spektar zdrave hrane? Neki kažu da je „osoba C“ upravo ta osoba, sama kriva za onu malu, a nezgodnu riječ „rak“.
Kako djeci prenijeti informaciju da je roditelj obolio od maligne bolesti? Tena Šnajder u suradnji sa udrugom Caspera izdala je slikovnicu „Mama je bolje“ u kojoj na djeci razumljiv način objašnjava sve što se događa kada roditelj dobije dijagnozu raka.
Svjetski dan borbe protiv raka udruga Sve za Nju ove godine obilježila je humanitarnom akcijom u Kavani Johann Franck. Atmosferu je nemoguće opisati, ako niste bili prisutni. Kavana je bila premala za sve pozdrave, riječi i zagrljaje koji su se događali unutar prostora za koji imate osjećaj da u njega stane stotine ljudi. Pjesma prekrasnih izvođača, emocije, sve ono što vas obuzme u takvoj atmosferi, nosi i puni baterije. Kada zavlada potpuna opuštenost i prijateljska atmosfera, onda znate da ste na mjestu na kojem trebate biti i da je ispunjeno više od očekivanog. Portal Mamo.hr ove godine obilježava Svjetski dan borbe protiv raka zahvalom i podrškom našim pčelicama iz udruge Sve za Nju.
Tena Šnajder, naša novinarka i spisateljica, jedna divna osoba za koju se moram pohvaliti da je bila i dio početaka Mamo priče, odlučila je svoja iskustva i emocije pretočiti u slikovnicu za sasvim malenu djecu – „Mama je bolje“. Uvijek je najteži put u bolesti reći djeci, posebno za malignu bolest. Zašto je to potrebno, kako je ona to napravila i kako veća djeca mogu pomoći mlađoj braći i sestrama, na samo njima razumljiv način, pronaći ćemo na stranicama ove slikovnice. Uključiti djecu u cijelu priču, dati im priliku da budu prisutni i sami dijelom kroz malu pomoć roditeljima pomoći će im da razumiju i da se uz pomoć nas snađu s emocijama. I sami možemo pomoći da ovaj divni „priručnik“ ugleda svijetlo dana, na kraju teksta biti će podaci za uplatu, tako da svaki vrtić i ustanova kojoj je to potrebno dobije svoj primjerak.
Ponekad se čini kao borba s vjetrenjačama, ponekad samo odmahnemo rukom. Moramo li zaista biti pozitivni u svakom poglavlju našega života? Je li to uopće moguće? Zdravorazumski ne, ali zašto se onda od nas u teškim životnim situacijama očekuje da budemo pozitivni, ili je to samo rečenica koja se izgovara kada nemamo što drugo reći. Pitanja je sto. Ja imam samo jedan odgovor, dozvolite svakom ljudskom biću loše dane, dozvolite unutarnju borbu, jer kako ćemo rasti, ako se nećemo oči u oči pogledati sa svojim strahovima. Potiskivanje emocije neće donijeti ništa, osim raspada sistema, koji će se kad-tad dogoditi. Suočavanje, jedini ispravan put.
Na dan prvog rođendana portala Mamo dobila sam ovaj tekst. Pisan rukom naše Ane koja je već prije u dva dijela opisala svoju borbu, čini se kao pun pogodak baš za prvi rođendan. Sažela je Ana u jednom tekstu sve priče, sve tekstove, sve ispovijedi, tuge i sreće. Sažela je razumijevanje i prenošenje svega onoga što nas, koji smo okusili neku drugu stranu života, sjedinjava u jednom – u borbi za goli život i duhu koji ne klone, nego kroz potrebu pričanja i pisanja prenosi sve ono što će možda jednog dana nekome pomoći da ustraje na svom životnom putu. Svi oni koji su okusili bolest i oni koji na sreću nisu, naći će nešto u ovom zaista vrijednom tekstu. Ako ništa, barem potporu i onu ispruženu ruku koju jedni drugima možemo dati.
Alkoholno ili bezalkoholno, danas nazdravljamo! Za prvi Mamo rođendan, za sve što se dogodilo, za sve koji su bili tu uz nas i zbog nas, za sve vas koji ste čitajući naše retke pomogli rastu i širenju portala. Podrška koju smo dobili je nevjerojatna, hvala na svemu! I dalje smo otvoreni za sve koji žele ispričati svoju priču i tako širiti glas, maknuti tabu s ove bolesti, nebitno koje vrste raka, bitno je da se priča i piše.
Jeste li se ikada zapitali zašto su neki ljudi ušli u vaš život? Zašto su prošli kroz vaš život ostavljajući kaos ili bogatstvo? Svatko od njih je imao svoju ulogu, neki su dali, a neki oduzeli. Iste uloge mi igramo u životima ljudi oko nas. Kako ćemo je odigrati, samo je na nama. Kada si na putu, koji sam i ja iz nekog razloga dobila, neminovno je da emocije puno više izlaze na površinu, neminovno je da ti se smrt uplete u život puno više, nego u prosječnom ljudskom životu. Uvijek iznova pitanje „zašto?“ Ali dođe vrijeme kada shvatiš da sve ima svoj početak i kraj i da ono između odigramo najbolje što možemo, da dajemo.
Sonja Grgat, osobno meni jako bliska osoba, ali pišem bez imalo pristranosti. Sonja je prošla sve ono što jedan onkološki pacijent ne bi smio proći. Dijagnoza raka – sama po sebi teška, gubitak posla tijekom liječenja – osjećaj otpisanosti, kako bi mi onko frajle rekle – živa pokopana. Bez ijednog ostvarenog prava, bez ijedne riječi da imaš neka prava, bez kune u džepu – budi osjećaj jada. Izdići se iznad svega toga što ti država maćeha (ne)donese i osnovati Udrugu (Caspera) je svojevrsna hrabrost. Davati od sebe sve što možeš, a ne primati ništa zauzvrat od maćehe dovodi do pucanja. Trenutak pucanja moje Sonje donio je sav jad kojim se tretiraju onkološki pacijenti. U lijepoj našoj maćehi.
U subotu 19.11.2022. godine u knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu održat će se promocija knjige Ljiljane Pranjić “MOJI OŽILJCI MOJE POBJEDE”. Kupnjom knjige donirat ćete Zakladu Ljiljane Pranjić - živi svoje snove. Knjigu će predstaviti Ljiljanini najbliži prijatelji. Dođite, poslušajte, kupite i donirajte, budite prisutni u ispunjenju velike Ljiljanine želje.
Jesmo li bili dovoljno glasni, jesmo li uvjerili nekoga da se pregleda, jesmo li svojim primjerom uspjeli uliti snagu za borbu onih koji su na početku, jesmo li dokazali da rak nije sramota, jesmo li dokazali da rak nije kraj, jesmo li dovoljno pričali i pisali, jesmo li sve ovo?! I jesmo i nismo. Listopad je jedan mjesec u godini, a cijela godina mora biti listopad. Cijela godina mora biti vrpca bilo koje boje, cijela godina treba biti prostor za osvještavanje o raku bilo koje vrste. Pričajmo! Pišimo! Budimo potpora! Volimo sebe!
Sve što naša psiha proživljava, osjeća i naše tijelo. Svaka loša emocija, nebitno čime izazvana, ostavlja trag. Što je više takvih situacija, „tragovi“ se gomilaju i kreće borba sa samim sobom. Pravo pitanje je treba li nam to? Naravno da ne, ali ponekad sami sebi ne znamo pomoći i svaku lošu emociju ili situaciju vrtimo beskrajno u mislima. Ako želimo ostati u psihičkom i fizičkom balansu, treba birati bitke. Nije svaki ring naš ring, ponekad je dovoljno odložiti rukavice, okrenuti se i sačuvati unutarnji mir.
Empatija, iskonska ljudska potreba, posebno u situacijama kada nam se događaju životni izazovi, kada nam se na putu nađu prepreke koje ne možemo sami nositi. Onkološka bolest jedna je od njih, kada se nađemo u buri emocija. Potreba za toplom ljudskom riječi, potreba za osjećajem da imamo nekoga pored sebe, potreba da nas čuju. Empatija ne poznaje granice, status ni vjeru, poznaje jednostavnu ljudsku toplinu. „Tu sam“ i to je dovoljno.
„Voljela bih da ne sakupljamo životne frustracije, stvaramo nove i prenosimo ih dalje na nove naraštaje.“ Ovako piše Mateja Barić, mlada umjetnica, tek joj je dvadeset sedam godina, iza sebe ima borbu s leukemijom, a u riječima je snažna. Za sebe kaže da je oduvijek bila ozbiljna i empatična, a bolest joj je donijela zrelost. Svoje emocije pretače u slike, a svaka od njih je odraz trenutnog stanja ili viđenja svijeta oko sebe. Tekst je nastao uz sliku (niže u tekstu), koju je simbolično i moćno nazvala „Krv, rak i novi početak.“
Svi smo svjesni koliko je kvalitetan san važan za svakodnevno funkcioniranje. No, koliko zapravo pozornosti posvećujemo vremenu koje odmara naš organizam i um? Vjerojatno premalo, a često imamo problem uspavati se ili se kvalitetno naspavati zbog buđenja noću ili preranog buđenja. Posebno su toga svjesni onkološki pacijenti, kojima je u liječenju, ali i nakon liječenja potreban odmor i dobar san. Postoji puno načina kojima ćemo sebi olakšati i doći do kvalitetnog sna, a svoje osobno iskustvo donosi nam Nikolina.
Slon u sobi. Postojiš, tu si, a za neke ne postojiš. Što rak donosi u životu oboljelih osoba osim liječenja i borbe s emocijama da se sve prevlada? Upravo slona u sobi. U jednom trenutku postaješ „ona koja je ionako gotova“, iako te nitko ništa niti ne pita. I to je ono što najviše boli. Umjesto priča, priđite oboljeloj osobi, pitajte kako je, pokažite da ste tu. Samo riječima ili zagrljajem. To je često dovoljno i jedino potrebno. Puno sažalijevanja, a malo suosjećanja kako nam Nikolina piše u novom tekstu.
Dogodio se beskrajan zagrljaj u kojem smo bile sve. Bile smo nas dvije i bile smo naše nebeske ptičice u jednom nevidljivom krugu. Dogodilo se brisanje suza jedna drugoj. Dogodila se tuga koja se spojila u jedno i izrasla u „tu sam, ne brini!“ Dogodila se snaga koju smo uzajamno dijelile i koja nosi. Dogodio se prijatelj, prijatelji. Neraskidiva veza zauvijek.
Svaka emocija javlja se s razlogom pa tako i tuga, tugovanje. Razlozi zbog kojih emocije ponekad odbijamo od sebe znaju biti različiti, od toga da se ne znamo nositi s njima, do toga da su nas kroz život učili da je pokazivanje emocija slabost. No, je li to stvarno tako? Nikolina nam u tekstu donosi razloge zbog kojih se trebamo suočiti i naučiti nositi s emocijama, prigrliti ih i shvatiti zašto su tu. Svaka emocija ima svoju svrhu i svoje mjesto u našim životima. Tuga nije samosažalijevanje, tuga nas uči nositi se sa raznim životnim situacijama.
U početku bolesti, često nam se gubi svaki smisao, održavamo se da preživimo. Kako napredujemo kroz bolest tako napredujemo i duhom, gube se neke stare vrijednosti i u našem rastu nalazimo nove. To ne znači da nećemo sebi priuštiti nešto materijalno, nego da to materijalno prestaje biti prioritet. O tome koliko život zapravo NE gubi smisao i koliko ljepote nalazimo u svijetu oko nas piše nam Nikolina Baboselac, mlada žena oboljela od metastatskog karcinoma dojke.
U trenutku kada se ne snalazimo i ne znamo posložiti emocije koje se jave u tijeku liječenja raka dojke ili bilo koje druge vrste raka, najbolja opcija je potražiti stručnu pomoć i odlaziti na psihoterapije. Dobro je imati podršku bližnjih, ali nitko od njih neće se znati snaći s našim emocijama, ako niti mi sami to ne znamo i ne možemo. Potražiti pomoć nije znak slabosti, naprotiv, znak hrabrosti i spremnosti suočiti se s lošim emocijama.
Tjeskoba, nered misli, osjećaj usamljenosti, jednom rječju anksioznost. Borba s anksioznošću ponekad zna biti teška, posebno kada se javi kao simptom bolesti, posljedica bolesti. Anksioznost i dijagnoza raka većinom se isprepliću. Treba je prihvatiti, suočiti se sa svojim strahovima licem u lice, boriti se. Isplivat ćemo, sami ili uz pomoć stručne osobe, ali ono što nam je najpotrebnije je prijateljska ruka.
Rak. Kako prihvatiti čudovište iz ormara, kako reći samom sebi "da, tu je, družit ćemo se neko vrijeme." Ne od danas do sutra, korak po korak, dan po dan, prihvaćajući polako sve prepreke koje stoje ispred nas, ne tako čvrsto da ih ne bismo slomili. Možda ćemo ponekad pasti, posustati, ali prihvaćanje je naša moć koja će nam pomoći da vodimo igru.
Situacije u životu, kako bi se lakše nosili s njima, možemo zamišljati na različite načine. Rak. Borba s rakom. Možemo je zamisliti kao igru na terenu, igru za najsjajniji trofej, za koji se isplati zaigrati.
Samom dijagnozom raka u glavi se roje razne emocije i pitanja pa i ono kako reći da imaš rak. Nekome je lakše, a netko će potrošiti puno vremena tražeći odgovor. Kada posložimo u glavi što je zaista bitno na putu koji nas čeka, doći ćemo i do odgovora na ovo pitanje. Važno je da smo u svemu najbitniji sebi.
Ovaj dan, Dan žena, lijepo je dobiti cvijet, poljubac, zagrljaj…no je li to ono što mu daje istinsku vrijednost? Kada doživiš i proživiš trenutak u kojem možeš zahvaliti samoj sebi što si preživjela rak i našla sebe u životnim borbama, nazdravi i reci “Sretan mi Dan žena, zaslužila sam!”
Kao onkološki pacijenti toliko smo puta slušali savjete o svemu što čovjeku može pasti na pamet. Možda nam se nije svidjelo, možda smo prešutjeli, obično ne zbog sebe, nego zbog druge strane. Kako sve verbalno lijepo izbalansirati? Tako što ćemo se naučiti biti asertivni.
Kada u nekoliko dana krenu poruke sa lošim vijestima o metastazama, novootkrivenim karcinomima, nekako se u vama pali lampica za uzbunu, što se događa? Razmišljajući o tome zadnjih dana, zaključila sam da postoje samo dvije opcije. Prva je da se odjednom povećao broj novootkrivenih karcinoma ili po meni vjerojatnija, postali smo svjesni da rak nije nešto o čemu treba šutjeti, nego reći, da tu je i idemo se boriti!
Život je nekako lijep. Miriše srećom, zajedništvom, ljubavlju, miriše svim onim čime i treba mirisati. Kada krene oluja, treba ti sigurna luka ili ruka koja će te pratiti. Što povezuje Valentinovo, ljubav i rak? Puno toga.
Ima jedna dobra stvar kada imaš svoj portal, možeš pisati što te volja. Moja volja danas kaže da je jedna osoba zavrijedila da jedan tekst bude posvećen samo njoj. Više od godine svog života darovala je drugima, a tek joj je 25. Darovala ga je oboljelima od raka, ima li plemenitije stvari na svijetu?
Svaki roditelj je “slab” na svoje dijete i pokušava ga zaštititi na sve moguće načine od loših situacija. Priroda je tako posložila stvari, brinemo se za naš podmladak i to je u redu. No, trebamo li ih zaista zaštititi od svega lošeg što se u životu događa?!
Ponekad treba pustiti sve, jer niti prašina, niti neskuhan ručak nije vrijedan našega zdravlja. trud i rad na sebi je najteži posao, posebno kada vodite bitku za život, kada se borite s rakom ili bilo kojom drugom bolesti.