Voljela bih da nikome ne treba sraz života i smrti da shvati koliko je malo zapravo puno. Koliko su ljudi važniji od stvari. Koliko nanizanih problema u našim glavama možemo staviti na stranu. Neka čekaju.

Listopad je krenuo u svom živopisnom ružičastom izdanju. Riječi, poruke, fotografije, sve ono što nosi poziv…misli na sebe, poštuj svoje tijelo, napravi preventivni pregled. Svaka od nas ružičastih zna, svaka od nas će sitnicom poslati poruku. Ako nikada, poslušaj sada, znat ćeš da je vrijedilo.

Tako to bude sa životnim olujama. Sve loše što se dogodi izvlači nesigurnost, strah, nepredvidivost, onu malenost nas samih koji moramo otplesati kroz olujne oblake života. Opcija odustajanja i predavanja nikada nije dolazila u obzir, bilo bi to dopuštanje vjetru da sruši onaj najčvršći zid koji je odolio naletima oluje. Što bi onda preostalo meni od mene?!

Jedina garancija koju nam život daje je da je on sam nepredvidiv. Jedina istina koju sami sebi moramo priznati je da ćemo tražiti put, kopati, voljeti, griješiti, uživati, padati i rasti. I opet ispočetka. I još sto puta, do posljednjeg daha. Pomirena sa sobom, sigurno znam da greške nisu tu da bi očajavali zbog njih, tu su da nam pokažu put. Samo ga trebamo prepoznati i prepustiti se.

Kada bih mogla, prišla bih ti i rekla da sam počela cijeli život ispočetka i da mi je istinski lijepo. Uzela bih te za ruku i provela kroz novi život, pokazala ti sve, ama baš sve. Sve ono za što nisi znala, a toliko je divno. Sretan mi, ne, sretan NAM četvrti rođendan!

Nekad je potrebno malo vremena da se stvari slegnu. Tekst čeka već neko vrijeme da se sve posloži i dočekao je. I nedostajanje se zna posložiti, onaj tren kada osjetiš mir u sebi, kada u glavi i srcu osjetiš da sve ima svoj početak i kraj. Kraj je često prije nego zamišljamo i možemo prihvatiti, odlasci su teški. Još nismo naučili, a niti nećemo, zaustaviti ih, ali zato ostaje puno toga u nama što je neizbrisivo. - Godina postaje preduga, prepuna je nedostajanja, a tako brza da je još uvijek sve živo. Samoća budi sjećanja, naviru kao bujica. Želje, snovi, sve ono što smo trebale, a nismo. Ali hoćemo jednom, sigurna sam. Tu ste kao sjena dokle god mogu gledati, šapćete dokle god mogu slušati. Volem!

Pratitelj koji postaje učitelj. Možda ne svačiji, ali moj da. Od početka ovog puta, kada je sve izgledalo kao jedna obična, velika katastrofa, do danas kada mogu reći da nikada nisam više osjećala slobodu. Zapravo, tek sada znam što je sloboda. Stopila sam se s njom. Puštam je neka me vodi. Ne postoji svemir u koji bi stalo sve što sam naučila, mogla bih nabrajati i nabrajati. Ne postoji svemir u koji bi stala sva ljubav koja se dogodila. Ljudi koji su bili i koji su se dogodili. Ima nešto u svemu tome što je teško opisati. I smijeh i suze. Naučila sam. Vrijedilo je.

Nakon gubitaka, učahureni u sebe donosimo „odluke“ za koje ni ne znamo da ih se nećemo moći držati. Donijela sam ih i ja i bila sigurna u sebe. Ali kako uopće možemo biti sigurni u išta? Dogode se slučajna prijateljstva dvije zdrave osobe možda na tramvajskoj stanici, kafiću ili poslu, a kako onda ne bi spoj onih koji se razumiju u bolesti. Od početne stanice ili presude ili dijagnoze, kako tko želi, pa sve do rasta koji se događa tijekom i nakon liječenja. Svaka od nas prošla je isto i svaka od nas kada pogleda onu, ili neku, drugu ZNA, razumije. Osjeća sva njena, previranja, emocije i konačno odljepljivanje i suživot s onim što je dobila na „poklon.“

Iz današnje perspektive izgleda kao da sam se ljeto prije raka pripremala, kao da sam nosila u sebi intuiciju i znanje da će iduće biti borbeno pa sam iskoristila sve što se iskoristit dalo, svaku sekundu. Kada je stiglo i to ljeto 2019. godine, bilo je puno pitanja i odluka koje je trebalo donijeti, nije se radilo o uraslom noktu, nego o raku. Kažu da sam tvrdoglava, ne znam bih li to nazvala tvrdoglavošću ili sam konačno sebe stavila na prijestolje i odlučila pokloniti si sve najbolje. To ljeto osim kirurgijom, bilo je obilježeno i onkologijom. Zacrtala sam sebi koga želim. Hoće li se upornost i tvrdoglavost isplatiti?

Osim što je lijepo bilo leći na svoj krevet i sjesti na svoj balkon udišući svježi zrak, dani nakon dolaska kući i nisu bili tako spektakularni. Trebalo se brinuti o ostavštini koju mi je rak ostavio, dojci koja je iz moje perspektive bila kao planina. Svakodnevno čišćenje ožiljka, previjanje, kompresija, sve to dva puta na dan. Jedan dan doma, jedan u bolničkoj ambulanti. I tako sve dok Dok jedan dan rekao: „Idemo to srediti!“ Sređivanje je bilo otprilike kao okršaj na bojnom polju, dugo i bolno, ali rezultat je bio spektakularan – konačno sam ugledala svoje lijevo stopalo.

Kada si dugo u bolnici, čini ti se da dan izlaska nikada neće doći, da je tamo negdje daleko... DOK dolazi s godišnjeg, nada se polako rađa, raste, postaje sve veća. Upravo kada u glavi posložiš, možda neopravdano, da ideš van, dobiješ hladan tuš, balon nade se rasprsne, puffff. Jedino ti preostaje presložit stvari u glavi i vratiti se uobičajenom bolničkom životu. Previjanje, mjerenje, terapije, promatranje, šetanje, čitanje, gledanje TV-a, razmišljanje, sanjarenje, maštanje, jer maštati nije zabranjeno nikada, jel` tako.

Jednom davno, bila su neka vremena, kada bi me pet dana bolnice izbacilo iz cipela. Kako je u ovom krugu bolničkih dana sve odlazilo u neku katastrofu, tako se i moj pogled na taj dio svijeta mijenjao. Shvatila sam da moram, da nema druge. Rak me naučio strpljivosti. Prvi tjedan je bio vožnja unatrag, nakon toga je svaki dan pokazivao male pomake unaprijed. Strpljivo sam ih iščekivala. Strpljivo sam čekala svako premotavanje, jer je bilo bitno. Mali strah od komplikacija uvijek je bio prisutan, ali nisam mu dala da me obuzme i preuzme. Strpljivost.

I kada ga izvade, i kada misliš da je nestao, nekako ostavi svoje pipke posvuda, u svakoj stanici osjećaš ga i dalje. Padanje u nesvijest, balon dojka, glad, transfuzija, tuga…sve je to njegova ostavština i odrađuješ dio po dio, onako kako znaš, onako kako možeš. Ponekad i iznad svih svojih mogućnosti, skupljajući svaki atom energije da se izboriš, sa sobom, sa svima i s nadom da će novi dan donijeti nešto ljepše.

Neke dane i neke noći pamtiš cijeli život, svaki detalj. To je to. Ono što se događalo ne može se lako zaboraviti, jedinstveno je. Dojka koja je rasla kao balon i poprimila tisuću nijansi ljubičaste, zujanje u ušima, mrak u koji nestaješ, mozak koji jedini reagira i tijelo koje ne osjećaš, strka i zbrka jedne noći. Dok koji je ostao miran, sestre koje u sred noći odrađuju sve kao po špagi i ja koja kao da ne postojim. I sada mogu osjetiti tu nemoć, težinu i mlitavost tijela, to „loše mi je“ u punom smislu svakog slova. Svitanje jedne moje godišnjice braka.

Svi naši strahovi se čine tako daleki i maleni, zaboravimo na njih u trenutku kada je sve gotovo. Tako sam i ja svoj strah od operacije izbrisala brzo nakon buđenja iz anestezije. Boli da, ali što je malo boli naspram sreće što si otvorio oči, što si tu. Smijeh me otrijeznio do kraja, zaboravljam na sve i uživam u trenutku. Stala sam, ne razmišljam što će biti sutra i tako je bolje. Pogled kroz prozor, smiraj dana donosi zadovoljstvo, spoznaju koliko sam zapravo sretna.

Tako to ide u životu. I što želiš i što ne želiš dočeka te. Možeš bježat, možeš ne razmišljat ili previše razmišljat, put koji ti je zapisan dočekat će te. Isto je i s mojim podstanarom, željela ga ili ne – tu je. I mora van, čim prije. Stigao je i taj dan. U iščekivanju i potpuno spremna krećem na neizvjestan put. Strah od operacije, strah od toga da nije sve u mojim rukama, sada padaju u drugi plan. Jedino je bitan život, to neizvjesno jutro krećem po njegov nastavak.

Prihvatila sam ga, njega, podstanara, rak, karcinom…ali nismo se još potpuno saživjeli jedno s drugim. Znala sam da je došlo vrijeme da se vratim svojim psihoterapijama i jedva sam ih čekala. Trebao mi je netko da me usmjeri, da mi kaže da se opustim i prepustim sve brige ovog svijeta nekom drugom i da se konačno posvetim sebi. Jer tko sam ja u cijeloj priči?! Konačno najbitnija osoba u svom svemiru.

Stigao je i taj dan, upoznat ću svog kirurga, dogovorit ćemo datum operacije, ja ću mu prezentirati svoju odluku i svatko svojim putem. Ali…kako to već biva, ne ide sve tako glatko. Čekanje, duuuugo čekanje, kirurg koji je na operaciji i moja zabava gledanja svakog u bijeloj kuti i procjenjivanja “je li možda to on?!” Nakon dugih sati čekanja, odlazim kući poljuljana u svoju odluku o vrsti operacije, ali zadovoljna čovjekom kojem ću povjeriti taj zadatak.

Raditi sam sa sobom, suočavati se s negativnim emocijama, bildati one dobre i pozitivne, ponekad jednostavno nije dovoljno. Vječno dizanje i padanje, a uvijek ispliva stvarnost - imam rak. Moj put, moje traganje za odgovorima, za nekom niti koja će me voditi, dovela me do jedne udruge. Dobila sam ono što sam tražila, ne puke fraze, nego nekoga tko sluša i iskrene savjete. Neće biti lako, ali ću isplivati. U tom trenutku se razbistrilo.

Priča se vrti u krug, još malo čekanja i gotovo. Samo još taj jedan nalaz i krug će se rasplesti. Nalaz biopsije, rak dojke, tu je. Brige u glavi, a zapravo ne bi trebale biti tu. Brige oko stvari koje će ionako teći svojim tokom, nemam više utjecaj na ništa, sve sam napravila kako treba. Svi će se snaći, a ja krećem dalje. Operacija, kirurg, a o svemu što će dalje doći netko će drugi odlučivati...samo naprijed!

Dođe i to vrijeme, možda jedan od najtežih zadataka. Rak dojke. Kako reći bližnjima dijagnozu? Postoji li pravi način?! Možda i postoji, ali ja sam izabrala svoj. Bez očajavanja, bez suza, jer sve je to samo život. Nepredvidiv kakav je, nepredvidivo je i ono što ćemo jednom izgovoriti. Svatko na svoj način. Jer sve je to život, nekad teži, nekad lakši, ali naš je i volimo ga.

Odlazak na biopsiju potpuno opušten, može se. Čekanje na prvi magnet dojke u smijehu, može se. Može se kada posložiš kockice u glavi. Gledajući žene koje su prošle put koji mene tek čeka, koje su izašle kao pobjednice sa neprijateljem rakom, vuku me i daju nadu. I ja želim tako. I hoću.

Sigurna sam da se svatko susreo sa situacijom čelo – zid. Kada misliš da si prešao važne prepreke, a onda se stvore nove. Ali postoje ti ljudi…postoje dobre vile. Ako vjeruješ u njih, stvorit će se. U trenutku kada trebam na biopsiju dojke, nemam ono što mi treba - lijekove. Moja dobra vila uskače i mogu se mirno pripremiti za zahvat.

Još samo jedan korak do šaltera na kojem ću dobiti nalaz u kojem će sve pisati crno na bijelo. Čvrsto odlučujem da će taj korak, putovanje s obitelji, za njih i za mene biti neopterećeno onim što me čeka. Nakon povratka čeka me papir na kojem piše maligne stanice, potvrđeno je - imam rak. Čudno, ali nakon dugog čekanja imam ime i prezime neprijatelja, znam s kim ću se boriti.

Poluprospavana noć. Tri zalogaja. Pogled u ogledalo i polijećemo. Punkcija...šprica zvana biti ili ne biti! Trenuci koji će odrediti život.

Novo životno poglavlje o kojem ne znaš ništa. Poneka lijepa riječ i odgovori na pitanja koja su se otvorila u izazovu života. Nije teško biti čovjek!

Na fotografiji je google doktorica Marina. Diplomirala na temu "rak dojke", u svim smjerovima...radiologija, kirurgija, onkologija. Hm da, ima li to smisla? Naravno da nema, dođe dan kada sam sebi moraš reći STOP! Treba se sabrati i vratiti u "normalu".

Netko je odlučio da si ti ta koja je dobila “poklon” zvan rak, karcinom, podstanar, nešto što ne treba biti tu…može dalje po osobnom izboru. Ali što dalje, što s tim saznanjem? Sjesti i čekati da te netko uzme za ručicu i povede? Ne, krojači svoje sreće, svoga života ne čekaju. Krojači svoje sreće kreću dalje, hrabro u borbu.

Smijem li sad vrištati, mogu li se baciti kao dijete na sred tramvaja i plakati??? Onda odvalim sama sebi jedan sočni šamar u mislima. Boriš se deset godina, preživjela si već puno toga, neće te jedan mali rak srediti, nego ti njega.

Došlo je vrijeme, ulazim u ordinaciju, ležim. On zna gdje treba staviti sondu, na istom mjestu godinu prije je bila cista 6 mm i godinu prije 4 mm. Nakon 20 sekundi stiže ludilo “Gospođo imate tumor!”.

Osjećam kako me lovi san, polako se miješaju san i java. U trenu mi kroz mozak prolazi početak, prekrasan ranoproljetni dan 4.3.2019. i rečenica “Gospođo imate tumor!”. dan kada se svijet srušio u trenutku mislima o kraju kada ti kažu da imaš zloćudnu bolest.

Želim zabilježiti svaki trenutak zbog sebe, zbog svoje djece, zbog neke žene koja će bjesomučno tražiti bilo kakvu informaciju na internetu kao što sam to ja radila tražeći informacije i iskustva o raku dojke.