Godina za druge, plemenita godina
Ima jedna dobra stvar kada imaš svoj portal, možeš pisati što te volja. Moja volja danas kaže da je jedna osoba zavrijedila da jedan tekst bude posvećen samo njoj. Više od godine svog života darovala je drugima, a tek joj je 25. Darovala ga je oboljelima od raka, ima li plemenitije stvari na svijetu?
Danas, dana 13.2.2022. u 20,00 sati kada zatvoriš vrata studija, kada izložba bude i službeno gotova, stani, zaustavi se.
Sjedi i reci sama sebi, Diana odradila si vraški dobar posao! Uz pomoć svojih vjernih prijatelja, ali većina je bila na tvojim leđima i to često doslovno.
Od dana kada se rodila ideja u tvojoj glavici, prošlo je nešto više od godine dana. Zalaufala si se, o da jesi i nema kod tebe stani, odmori…sve je moralo biti, ne odmah i sada, nego jučer.
Ne poznajem osobu tvojih godina koja je, ne zbog sebe, nego zbog drugih radila kao pčelica i odradila sve što je naumila. Promatrajući sve sa strane i uz tebe, upoznala sam taj svijet i znam koliko se moraš dati da bi sve funkcioniralo kako bi ispalo perfekcionistički kako samo ti to znaš željeti. I ispalo je, u mojim očima, u tvojim očima, a to je najbitnije.
Ako ćemo odvrtjet film još malo unatrag i želju da daš nešto drugima, dizajnom majice #poštujsisu hrabar i nesputan naslov. Oduševila si me.
Poziv da napraviš dizajn za naše Casperice i #onenisustale u kojem se krije sve što treba, snaga i upornost onih koje nisu stale. Čast mi je bila slušati Sonju i Šubi koje su bile oduševljene i njihove riječi “Ona je divna, ona je naša!” Ma vaša je kada god treba.
Neki dan, čitajući intervju koji si dala, rekla si jednu veliku rečenicu, da si se našla u svemu ovome, da znaš da je to tvoj put.
Može, ali uspori malo, uzmi vrijeme za sebe, zajedno ćemo još čuda napraviti i za sebe i za druge.
Grijući se uz tvoju ideju za portalom, hodala sam korak po korak uz tebe. Učeći na faksu, usporedo si ga gradila, a ja sam često bila nestrpljiva i zamišljala kako će izgledati.
Najveći kompliment došao je neki dan od jedne drage osobe, da je jedan od vizualno najljepših portala koje je vidjela, osobe koja se kuži u vizualno i rekla sam sama sebi, woow Marina, isplatilo se čekati.
Ono što me posebno oduševilo je ideja za izložbom, bio je to ne tako mali zalogaj i pitala sam se u početku hoće li uspjeti. Ali što kod tebe ne uspijeva, budimo realni?!
Faks, predavanja, posao, portal, izložba, stotinu putovanja Rijeka-Zagreb, Zagreb-Rijeka s kilogramima svega i svačega na leđima koja su boljela. Ali nije to sve, morala si još malo zapapriti sama sebi i mojim brigama. Odluka da od izložbe mora biti koristi, a korist bi bila za oboljele. Strka, majice, torbe, šivanje predmeta za prodaju uz pomoć tvojih malih radilica, pomoć prijatelja za dizajn majica, ama ženska moja stotine stvari. Zahuktalo se papreno.
To je bilo vrijeme kada više nisam sumnjala hoćeš li ili nećeš sve uspjeti odraditi, znala sam da hoćeš. I više od toga.
Znam da trenutno, dok se sve skupa ne slegne, nisi ni svjesna veličine posla koji si napravila, ali jesu oni koji su bili uz tebe, uz nas. A oni koji su nas zaobišli, naučili su nas još jednu veliku lekciju.
Bila je ovo godina za druge, za druge kojima je bilo potrebno, iz tvog velikog, nesebičnog srca. U dvadesetim godinama suočiti se sa ženama koje prolaze svoje životne borbe i sve stoički podnijeti nije mala stvar.
Sve si ono što sam već rekla, moje dijete, moja inspiracija, moja učiteljica, moj vjetar u leđa i moja kočnica. Dala sam ti krila, a ti si faking dobro poletjela. Ali…
Stani malo, uzmi vremena za sebe, naređuje MATER!
