Imam pravo ne “biti pozitivna”

U početku je bilo čudno. I otužno. Na početku nekog novog, lošeg poglavlja, sa svih strana su dolazile poruke „ma samo budi pozitivna!“ „Sve će to proći!“ „Budi hrabra!“ Pitala sam se znaju li ljudi uopće o čemu pričaju. Žele li podijeliti cipele sa mnom, oni lijevu, ja desnu pa da zajedno budemo pozitivni u glavi koja nosi vijest da ima rak.

Ponekad sam se pitala da li sa mnom nešto nije u redu ili s njima, a onda sam čisto zdravorazumski, logički utvrdila da niti jedan čovjek na svijetu ne može uvijek biti pozitivan, pa kako bih onda pobogu ja, sa rakom u svom tijelu trebala hodati svaki dan sa osmijehom na licu.

Jesu li svjesni rečenica koje izgovaraju ili ne znaju što bi rekli pa je to najprikladnije. Ali nije. Ako ću ja stalno pokušavati biti pozitivna i hrabra, što ću napraviti? Razmišlja li itko o tome? Potisnut ću svoje emocije.

Zamislite svoj mozak kao prostoriju s ladicama i u svaku ladicu pospremamo nešto iz svog života. U nekoj su se ušuškale uspomene, u nekoj dragi ljudi, a negdje u kutu stoji ladica s natpisom: „Potisnute emocije.“ Svaki puta kada jednu emociju posložite i stavite u ladicu, ona se sve više puni. Osoba ste koja misli da je sve u redu s vašim životom i sve što ne valja, trpate u tu ladicu. Ladica je ladica, nema mjesta za beskonačno puno loših emocija, onih koje potisnete. Jednog dana se raspukne, raspadne i onda sve te emocije eruptiraju, preplave vas. Rezultat je i psihički i fizički raspad.

Jedan raspad sam preživjela, sa dijagnozom raka sam odlučila krenuti nekim drugim smjerom, iako sam znala da neće biti lako.

Sa dvadeset godina ostala sam bez sestre na vrlo tragičan način i sve što se odvijalo oko njenog odlaska bilo je tragično i bolno. Nakon nekog vremena odlučila sam da sam dobro (zamislite, odlučiti da ste dobro), povela sam se tim šarenim, „pozitivnim“ svijetom oko sebe. Moja svijest je govorila dobro sam, moja podsvijest je u miru i tišini radila nered, jer sam joj dozvolila.

O sestri nisam pričala, s nikim. To je već trebalo biti zvono za uzbunu. Puno sam mislila o njoj, svaki dan, ponekad se isplakala, ali sve sam to pripisivala nedostajanju.

Punih dvadeset godina potiskivala sam emocije, pospremala ih u ladicu. Jesam li ponekad bila svjesna da to nije dobro? Jesam. Ali uvijek bih našla razlog i opravdanje.

Uvijek je nešto odvuklo moju svjesnost koja je krenula otkrivati što podsvijest radi, odvukla sam je ja.

Čak niti nakon prvih zdravstvenih problema, nisam pomislila da bih nešto mijenjala, potražila pomoć, jer pobogu ja sam psihički sasvim dobro.

Hau jes nou!

Kada su se zdravstveni problemi zaredali, počelo je intenzivnije razmišljanje o traženju pomoći, ali čak niti tada nisam sebi htjela priznati da je srž problema u neobrađenim emocijama zbog gubitka sestre.

Trebali su mjeseci i mjeseci rada i psihoterapija dok je samo prva riječ izbila iz mene. Moja dr. J. se poprilično namučila. Svaki njen pokušaj da krene u smjeru u kojem treba, završio bi mojim odbijanjem.

Kada je konačno provalilo iz mene, provalilo je pošteno. I onda je trebalo vremena da svoju psihu dovedem u red. Vremena i puno ispisanih stranica novih dijagnoza.

Taman kada se sve posložilo, stigao je rak. Nije on došao samo tako, godinama su se bezobrazno množile njegove stanice u mom tijelu.

Kažu da je rak dojke, rak tuge. I zaista, puno žena koje poznajem, a imaju rak, nose neku svoju priču, kao što sam ja nosila svoju. Ima li istine u tome ili nema, ne znam, moje statistike potvrđuju. Ali moglo bi se reći da je i svaki drugi rak donesen nekom svojom pričom.

Sve ono što sam potisnula, sve ono što nisam sebi htjela priznati, svi oni „pozitivni“ dani, došli su na naplatu. Debelu naplatu. Glumeći veseli, šareni, pozitivni svijet dovela sam se do bolesti.

Psihičko i fizičko zdravlje su isprepleteni kao debela pletenica i jedno utječe na drugo. Psiha je jaka, jača od naše volje, jača od onoga što mi želimo. Napravi nered i sve dalje je povijest.

Nakon prvotnog negodovanja zbog te rečenice, došla je neka faza „ma neka ljudi misle što hoće.“ Budi pozitivan, budi hrabra, samo naprijed, kako si ti jaka, izgledaš kao da ti nije ništa…sve to sam bacila u vjetar. Pusti selo neka priča.

No, sada, gledajući ispisane riječi po Facebooku, Instagramu, cijelom internetu, gdje god se okreneš, neko novo doba pozitive. Ne smiješ reći da imaš loš dan.

Pustite me, pustite nas da se suočimo sa svojim emocijama. Pustite nas da ispraznimo onu turobnu ladicu. Samo suočavanjem doći ćemo do pravog puta. Moj strah i ja, oči u oči, mogu ga pogledati bez da se krijem, bez da odmičem pogled. Zašto bi mi to sada netko oduzeo?

Prošla sam to jednom, skuhala sam si lošu kašu, a kažu „kako skuhaš, tako ćeš i pozobati.“ E pa ja sam odlučila da neću više loše kuhati, a svako moje suočavanje sa lošim emocijama, moja kuhinja postaje božanstvena. Moj um, moje ladice se prazne.

Možda se pokušavam boriti s vjetrenjačama, možda je to uzaludna borba. Želim da se svatko tko ovo pročita zamisli, prođe po svojoj sobi i potraži onu ladicu. Je li puna?

Ne, to ne znači da će svatko tko se bori sam sa svojim emocijama dobiti rak, ovo je samo moj put, koji je bio pogrešan. Naučite nešto iz toga, suočite se i počistite ladicu. Nije suočavanje pogrešno, pogrešno je okretanje glave.

Osobama koje danas prolaze taj teški put, takve rečenice su kontraproduktivne. Mislit će da nešto nije u redu s njima, jer baš u tom trenu nisu pozitivni, jer se bore sa svojim unutarnjim JA, jer ih je bolest pomela i čitav jedan sizifovski posao je pred njima. Pustite ih.

I zato…imam pravo na loše dane, imam pravo ne biti pozitivna, ne biti hrabra, bojati se. I kada se suočim s tim pravom, krećem naprijed. Konačno živim.

To je jedini ispravan put.