Imam rak! Kako izreći ovu malu, a veliku rečenicu?
Samom dijagnozom raka u glavi se roje razne emocije i pitanja pa i ono kako reći da imaš rak. Nekome je lakše, a netko će potrošiti puno vremena tražeći odgovor. Kada posložimo u glavi što je zaista bitno na putu koji nas čeka, doći ćemo i do odgovora na ovo pitanje. Važno je da smo u svemu najbitniji sebi.
Kako izreći ovu sitnu, malu, kratku rečenicu? Odgovor nije tako jednostavan, jer nismo svi isti. Što je nekome lako, drugome će biti puno teže.
Rak. Čini se kao jako strašna riječ. Nije lako dobiti dijagnozu, nije lako suočiti se sa svim emocijama koje navale, nije lako proći sve faze liječenja. Zapravo sve oko njega nije lako.
Često se ljudi vežu za činjenicu kakva je sredina u kojoj živimo, jesmo li tamo negdje gdje je rak “ono najgore”, “ono što neće preživjeti” i slične rečenice koje uopće nemaju nikakvog smisla, osim onima koji ih izgovaraju.
Zapravo se ništa ne svodi na činjenicu o sredini u kojoj se nalazimo, nego na nas same i na to koliko smo mi spremni progovoriti o našoj bolesti.
U trenutku kada nas čeka borba za preživljavanje, ono što će netko reći treba i mora biti na zadnjem mjestu.
Obitelj i najbliži prijatelji su naše sidro, nešto za što ćemo se držati, netko tko će nas držati i oni su najpotrebniji u toj početnoj fazi kada se lavina pokrenula. Nisam osjećala ni sram, niti nelagodu govoreći im o tome. Tražila sam i trebala podršku da prođem taj prvi dio, da imam s kim razgovarati, da se mogu pošteno isplakati, da mogu biti ljuta i sve izgovoriti ljudskom biću koje shvaća.
Kako reći ostatku svijeta? Trebamo li uopće reći?
Odgovori su - lako i da!
Rak nije mrak. Rak nije kraj. Rak nije nešto čega se trebamo sramiti.
Dapače, podiže nas stepenicu više. Nakon svega što prođemo, od saznanja dijagnoze do liječenja, nakon svih početnih padova, definitivno donosi jedan novi pogled na svijet. Koliko god te ponekad dovede do ranjivosti, isto tako na putu zvanom “rak” dobiješ novu životnu snagu, očvrsneš na puno polja. I ona mišljenja ljudi koja su ti se nekad činila bitna, odjednom su kao list na vjetru, samo prolete kraj tebe, bez potrebe da se okreneš za njima.
Što je to što bi nas trebalo vezati za njih?!
Ako ćemo na osobnoj razini, u mom životu, jedino su još važna mišljenja malog broja ljudi, onih najbližih. Sve ostalo je onaj list na vjetru.
Na žalost, na ovim našim prostorima, mišljenje drugih je uvijek bilo bitno, ono slavno “što će selo reći!”
Odlijepimo se. Nepotrebno je. Zar je stvarno toliko bitno mišljenje nekoga tko nam nije ništa u životu? Pa i da nam je nešto u životu, ako ga smeta naša bolest, nije vrijedan biti u našoj blizini. Eto, toliko nam treba biti bitno.
Prihvatimo da je naš život samo naš, da su naše bolesti i odluke samo naše i da smo na kraju mi ti koji se moramo izboriti s cijelom situacijom. Neće susjed umjesto nas na operaciju, niti kolegica s posla na terapiju, niti poznanik na zračenje, a niti će se itko osim nas još godinama nositi s terapijama i njihovim nuspojavama. Neće nitko umjesto nas strahovati od svakog vađenja markera i kontrola. Mi smo ti, to su naše bitke i zato nije vrijedno spomena mišljenje okoline.
Budimo bitni sami sebi, imajmo poštovanja prema sebi, radimo na sebi, izgrađujmo se u samosvjesna bića, stavimo se konačno na mjesto koje nam pripada, na vrh ljestvice. Ako ne znamo kako, ako ne možemo sami, ako nas cijela situacija čini tjeskobnima, uvijek možemo potražiti stručnu pomoć.
Uz ovu bolest shvatite koliko je vrijeme važno, nemamo ga u neograničenim količinama. Utrošimo to vrijeme na ljude koji su zavrijedili, na stvari koje će nas veseliti. Utrošimo ga na život.
