Imam rak dojke, pa što i to će proći
Raditi sam sa sobom, suočavati se s negativnim emocijama, bildati one dobre i pozitivne, ponekad jednostavno nije dovoljno. Vječno dizanje i padanje, a uvijek ispliva stvarnost - imam rak. Moj put, moje traganje za odgovorima, za nekom niti koja će me voditi, dovela me do jedne udruge. Dobila sam ono što sam tražila, ne puke fraze, nego nekoga tko sluša i iskrene savjete. Neće biti lako, ali ću isplivati. U tom trenutku se razbistrilo.
Velika stvar u cijeloj ovoj priči, na samom početku, suočavanje je sa strahovima. Prvi koji se instinktivno javi na spomen riječi rak je strah od smrti i treba neko vrijeme da se sabereš i shvatiš da nije sve baš tako crno. Treba neko vrijeme i da shvatiš da je strah normalna emocija u nenormalnim uvjetima. Malo padneš pa se malo digneš, tri dana si okej pa provali sva tuga svijeta iz tebe i isplačeš toliko suza da ti se čini da ćeš potopiti pola grada.
Shvatiš na kraju da su i tuga i ljutnja, zapravo sve što osjetiš, najnormalnije emocije koje jednostavno moraš odraditi da bi se mogao posložiti i krenuti u borbu s podstanarom, u borbu s rakom. Zvuči okrutno. I je, ali to je samo jedna riječ u moru rečenica koje čine život. Tako sam ga na kraju i prihvatila.
Još u prvim danima googlanja iskočila mi je udruga Sve za nju i tako sam se u jednom trenutku sjetila da bih mogla s nekim popričati o situaciji u kojoj se još ne snalazim najbolje, s nekim stručnim, a tko je prošao cijelu priču, s nekim tko zna posložiti kockice u "imam rak" umu.
Pravi trenutak je kad vidiš da padaš, bez obzira na to što bildaš pozitivu i uvjeravaš se da će sve biti u redu, opet padaš. Imaš nekakav nalaz u ruci, možda će tamo netko znati reći kojim putem će sve skupa ići. Netko mi je negdje dao ime, spomenuo psihologicu Udruge. Okrećem broj i na prvu mi se javi simpatična gospođa i poklanja mi puni sat svoga vremena, bez da sam u ijednom trenutku imala osjećaj da joj je naporno sa mnom pričati. Malo sluša ona mene, malo ja nju i osjećam, ah što osjećam, divna je, jednostavno to osjećam.
Dogovaramo razgovor u udruzi i jedva čekam. Nimalo se nisam razočarala, ono što sam osjetila preko telefona, samo je debelo zabetonirano susretom s tom ženom. Bezuvjetna podrška, mir i puno odgovora, to je ono što sam dobila. A što mi je trebalo više u tom trenutku? Ništa!
To je onaj trenutak kad ti se ne kaže da će biti lako, ali si svejedno okej s tim. Ne kaže ti se da neće biti uspona i padova, ali ti si okej s tim. Ne kaže ti se da neće biti strahova i anksioznosti, ali ti si okej s tim, jer unatoč svemu bit će i puno dobroga, puno pozitivnoga, puno divnih ljudi za koje u to vrijeme nisam ni znala da postoje.
Hvala Ljiljana što ste bili prvi koji ste me povukli više koraka naprijed, nego što sam se do tada vratila natrag, hvala što sam taj dan izašla iz Vaših prostorija razmišljajući, fućkaš rak i to će proći.
