Imate rak! Imam rak! Komunikacija između dijagnoze i šoka

“Gospođo imate tumor” rekao je.

Ne sjećam se kako je izgledao, ne sjećam se da je uopće postojao, sjećam se samo sebe i strahovite navale emocija koja se dogodila.

Emocija i misli. Loših. Osjetila sam blizinu smrti, najbližu što može biti. Mislila sam da je to-to, što sam odživjela, odživjela sam.

Nešto je pričao, zvučalo mi je kao „blablablabla“, do mojih ušiju nije ništa dopiralo ništa, niti sam čula, niti sam razumjela.

Ne znam je li prošlo pola minute ili pet, kada sam stresla glavom i pokušala se sabrat, jer…želim znati što se događa, što me čeka, sve ono što bi čovjek trebao znati u tom trenutku.

Naglo sam se trgnula iz ležećeg u sjedeći položaj i konačno sam čula „biopsija, magnetska…“ Aha, pomislila sam, sigurno mi govori što me čeka u idućim danima, ali sam ga pokušala prekinuti.

Idemo prijatelju najprije o toj čvrčki još uvijek vidljivoj na ekranu.

Kako se ispostavilo u idućim trenucima, nema prijatelja. Ali nema ni „liječnika“ na vidiku, iako se netko u bijeloj kuti konačno nazire u mom vidnom polju.

„Možemo odmah napraviti punkciju, biopsiju, magnetsku rezonancu, blablabla…“ „Sve možete ovdje napraviti bla“ čujem sad već razgovjetnije.

„Molim Vas recite mi kakav tumor? Otkud tumor? Imam rak? Što sad? Gdje da se javim?“ cijedi se iz mene, još uvijek u šoku i pod dojmom. Preko dvadeset godina redovito idem na godišnji ultrazvuk, naravno da mi se u mozgu roje sva moguća pitanja ovog svijeta.

Osoba ispred mene ili ne čuje ili se pravi da ne čuje ili kako se u ovom pretumbavanju našeg razgovora ispostavilo, nisam mu JA bila bitna, bilo mu je bitno da kod njega napravim pretrage, sad i odmah.

Oh kako nisko.

Nakon što sam shvatila da neću dobiti niti jedan jedini odgovor, nakon što su se misli malo razbistrile, a ja shvatila da taj rak nije od jučer u mom tijelu i može pričekati još koji dan, obukla sam se i otišla ispraćena njegovim riječima: „Gospođo to Vam je sigurno zloćudno.“

Bum, najniži mogući udarac.

‍

Jednom kada postaneš pacijent, a postaneš iz sekunde u sekundu, shvatiš da je puno toga kao da plivaš uzvodno. Zabole mišići, zaboli tijelo, um, a svega mi i psiha. Borba sa sustavom kojem bi trebao biti na prvom mjestu svjesno ti podmetne nogu, tako da imaš osjećaj da si onako lijepo zviznuo nosom o pod.

Ova crtica iz mog života prvi je susret sa dijagnozom raka dojke, onaj trenutak kada ti treba ljudsko biće koje će ti uputiti toplu riječ. Ne, ne treba mi netko tko će me gladit percem, ali mi trebaju odgovori, normalan razgovor, treba mi empatija, mrvica suosjećanja u jednom od najgorih trenutaka koje čovjek može doživjeti.

Ono što mi NE treba je sve ovo gore ispisano.

Sa preko trinaest godina staža u zdravstvenom sustavu mogu reći da sam uglavnom zadovoljna, većina liječnika koji su mi potrebni da bih se i dalje družila s ovom planetom su Ljudi, sa velikim Lj! Vrijeme koje dobijem, odgovori na sva moja pitanja, slušanje svega što govorim, posvećenost, sve je to što bi jedan liječnik, koji svoj poziv radi s ljubavlju, trebao imati. Ne treba dugo da to shvatiš.

U tih trinaest godina prošla sam kroz ruke mnogih liječnika, obavljajući raznorazne pretrage, preglede, terapije, sve ono što ti bolest donese kao priljepak.

Bio je to jedan miks svega, od divnih liječnika do onih koji nisu niti slušali, niti ih je zanimalo što bih imala za reći. Susretala sam se s liječnicima koji su me rasplakali, s liječnicima nakon kojih bih potištena izlazila iz ambulante, s onima koji su dok su obavljali pregled neumjesno komentirali svoje kolege, druge pacijente ili ismijavali moja pitanja.

Vrh sante leda koji sam doživjela je onaj s početka ovog teksta. Osoba s kojom nema razgovora. Osoba bez imalo empatije.

U čemu je problem?

Nisam stručna dijeliti packe i reći da bi pojedini liječnici možda trebali poraditi na sebi, posebno na komunikacijskim vještinama, vjerujem da bi se sustav trebao i mogao dobro pobrinuti za taj dio.

“Stručna” sam kao pacijent reći da je dobra komunikacija liječnik-pacijent jako bitna, najbitnija i jedini put do cilja.

Ne treba liječnik titrati pacijentu, ali određena doza suosjećanja, posebno kod teških dijagnoza, je nešto što ulijeva sigurnost da si na pravom putu, u pravim rukama.

Razgovor u kojem sudjeluju obje strane, u kojem pacijent ne osjeća nelagodu pitati bilo što ili izreći ono što ga muči donosi osjećaj da si bitan i tom liječniku i zdravstvenom sustavu, da nisi samo broj.

Imam pravo znati sve o svom stanju, imam pravo da mi se protumači svaki nalaz, imam pravo znati kako će me liječiti, što će se dalje događati. Tako gradimo povjerenje, a povjerenje u liječnika je osnova, početak i kraj liječenja.

Ne želim biti broj, želim biti osoba vrijedna svega onoga na što imam pravo. Razumijem da postoje pacijenti koji su “teški”, ali nitko se ne bi trebao ravnati po nekakvom lošem iskustvu. Svi smo mi jedinke i kao takvi zaslužujemo svoju dobru šansu svugdje pa i u zdravstvenom sustavu, bolje rečeno - pogotovo u zdravstvenom sustavu.

Posebno je strašna činjenica kada ti se onkološka dijagnoza priopći kao da je upravo prolivena čaša vode. Ne pišem zbog onih koji svoj poziv rade iz uvjerenja, ljubavi prema tom pozivu, volje i želje da pomažu, nego zbog onih kojima fali osnova ljudskosti i takt, povjerenje koje povezuje pacijenta s liječnikom, a ono itekako treba postojati.

Kao netko tko je radio s ljudima, a nisam radila tako bitan posao kao što je briga o ljudskim životima, znam da je teško, da dolazi do zasićenja, burn out-a, da ima loših dana…ali pacijent nije osoba koja bi trebala iznijeti taj teret.

Zdravstveni sustav treba biti taj koji će voditi brigu i o jednoj i o drugoj strani. I o liječnicima i o pacijentima. Samo tako nećemo izgubiti onu osnovnu nit – povjerenje.