Između oluja

Prva me zalijepila za prozor, oduzela dah, šokirala i fascinirala. Da, fascinirala me moć prirode koja je još jednom pokazala koliko smo sitni, prolazi, nestalni, zamjenjivi. Zapanjujuća moć, a možda je „samo“ željela poslati poruku.

Nakon što je priroda i drugi puta pokazala da se ne šali, malo me obuzeo sindrom potresa ili neki olujni sindrom. Ne, više ne čekam hoće li tlo zaplesati, ne čini mi se više da se krevet ljulja dok mirno čitam knjigu. Promatram ljetne dane koji klize iz onih s čarapama na nogama do onih u kojima skidaš sve što možeš sa sebe. I kožu bih skinula da mogu.

Igra se s nama toplo-hladno. Gledam oblake, hoće li se pojaviti još koja gljiva koja oduzima dah i nosi sve pred sobom. Srećom sindrom je brzo nestao, nema smisla, kako god ona odlučila na kraju će tako i biti.

Tako to bude s olujama. Nose nas, nemir naših misli. A tako to bude i sa životnim olujama. Sve loše što se dogodi izvlači nesigurnost, strah, nepredvidivost, onu malenost nas samih koji moramo otplesati kroz olujne oblake života.

Nanižu se tu smrti najvoljenijih, bolesti najbližih, naši zdravstveni kartoni puni čudnih šifri, registratori koji pucaju od natipkanih nalaza, nesnalaženja u životnim situacijama, a ja se osjećam kao da stojim u sred svega i na čas samo promatram. U nekom trenutku mozak pokušava dešifrirati što se događa oko njega i onda shvati da je sve upakirano u njegovo tijelo. A on mora biti pokretač.

Kroz život sam upoznala dvije vrste ljudi: oni koji su uvijek snažni, sigurni u sebe, čvrsto stoje na zemlji, a kada se dogodi oluja nastaje raspad sistema, rastope se u sitne kapljice. I oni drugi, uvijek pomalo nesigurni, sanjari, glavom vječno u oblacima, a kada zapleše olujni vjetar sabrani su, dirigiraju, znaju točno što, kuda i kako treba.

Ne ja nisam od onih koji su uvijek sigurni u sebe, više sam od onih koji vječito nešto važu s glavom u oblacima, ali sa životnim vjetrovima sam uvijek znala što točno trebam napraviti, kako ih umiriti i kada su silovito udarali. Mozak bi brzo dešifrirao što se događa ostatku mene.

Naravno, padala sam, ponekad koji kat ispod zemlje, ali sam i ustala, otresla prašinu, popravila krunu i krenula dalje.

Jer, zaboga, što drugo preostaje?!

Opcija odustajanja i predavanja nikada nije dolazila u obzir, bilo bi to dopuštanje vjetru da sruši onaj najčvršći zid koji je odolio naletima oluje. Što bi onda preostalo meni od mene?!

Svaku šansu koja preostane čvrsto zgrabim, stisnem među prstima čak i kada je nesigurna i skliska poput ribe koja migolji i izmiče. Čak i kada se tlo pod nogama ljulja, čak i kada se stvori moćan oblak za kojeg se čini da nemaš izgleda u sudaru s njim.

Nedavno sam izgovorila rečenicu da se više ničega ne bojim. Kao mačka, već sam nekoliko života odbrojala, što mi još može izazvati strah?!

Zapravo, nisam rekla potpunu istinu. Ne bojim se velikih životnih oluja. Što god da mi sutra kažu, ne bojim se, jer su već toliko toga rekli da ne bi u knjigu stalo. Ne bojim se svojih velikih oluja, ne, više se bojim vjetrića koji tu i tamo zapušu i unesu nemir u život, bojim se oluja svojih bližnjih. Sve bih preuzela na sebe. Potpisano, pečatirano i ovjereno, baš sve. Druge ne mogu pokrenut koliko god željela, ali sebe mogu.

Možda i nisam neki biser, ali sam uglavnom svoj režiser…  Znam da svaki kraj ima novi početak, da svaki mrak ima svoje svijetlo, da svaka noć nosi svoj dan, kao ono otrcano svijetlo na kraju tunela. Znam se uhvatiti za bilo što, znam osvijestiti, racionalizirati, odvojiti dobro od lošeg. Koliko god mračno bilo, naučila sam da novi dan može donijeti nešto novo, nešto bolje, nešto drugačije.

Sretna sam što sam sve one šanse koje sam izvukla iz lošeg, čvrsto stisnula i iskoristila. Što, i kada tijelo ne sudjeluje, nađem nešto za što ću se uhvatiti, nađem knjigu, seriju, razgovor sa svojim životnim dušama, nešto što iznese te nesigurne dane.

Sretna sam što sanjarski ne stojim čvrsto na zemlji, što se bez raspada sistema saberem, što u trenutku kada me uhvati olujno nevrijeme racionaliziram, uravnotežim život. Nekad lakše, nekad teže, ali umirim nemir. I onaj opipljivi, oku vidljivi i onaj neopipljivi, skriven negdje duboko u meni.

Davno je Đole rekao da je život more, da srce nije plašljiva srna i da se ne treba bojati duboke vode. Bolje je uroniti, prihvatiti, ne odustati, uravnotežiti, umiriti. Vidjeti i slušati srcem.  Sve je danas, nema sutra. Nema reprize.

A oluje. Prihvatiti i živjeti između svake.

Između oluja je život.