Leukemija - rak krvnih stanica
Svatko tko se susretne s bilo kojim oblikom raka, nastoji naučiti nešto o svojoj bolesti. Osim što sam želi nešto naučiti, život i put kroz bolest donose znanje. Matea Meden, mlada žena koja je oboljela od akutne limfoblastične leukemije, prenijet će nam nešto o osnovama i vrstama leukemije, simptomima i liječenju.
Kako opisati jednu tešku i u većini slučajeva smrtonosnu bolest?
Leukemija je zloćudna bolest koja zahvaća koštanu srž. Zove se još i rak krvi.
Simptomi su različiti, javljaju se u cijelom tijelu, a najčešće su: slabost, česte infekcije, povišena temperatura, krvarenja i masnice zbog niskih vrijednosti trombocita u krvi, mršavljenje, bolovi u kostima, slab apetit te povećani limfni čvorovi, jetra i slezena. Sve to dolazi zbog neadekvatne funkcije koštane srži.
Najčešće se pitamo: “Kako je nastala ova bolest?” No odgovora na to pitanje nema. Neki smatraju da je leukemija posljedica zračenja, neki misle da su ih do bolesti doveli stres i način života ili razne kemikalije te izlaganje istima, no pravi odgovor ne postoji. Poznato je samo da je uzrok uvijek povezan s oštećenjem DNK.
Bolesnici s ovom dijagnozom najčešće u obitelji nemaju člana koji je prethodno bolovao od bilo kakve hematološke bolesti, odnosno bolest nije povezana s genima, stoga se ne smatra nasljednom.
Do dijagnoze se dolazi pomoću punkcije koštane srži koja se radi iz prsne kosti ili kuka, odakle se uzima uzorak te se ondje vide leukemijske stanice, stanice raka - blasti. Iz uzorka se također vide promjene na genima te citogenske i molekulske promjene koje su važne radi daljnjeg liječenja i daljnje prognoze. Kakva je prognoza bolesti, uvelike ovisi o vrsti leukemije koju oboljeli ima. Najvažnija stvar u prognozi bolesti je činjenica je li bolest akutna ili kronična i ovisi o kromosomskoj promjeni leukemijskih stanica.
Postoje četiri glavne vrste leukemije, dijele se: na akutnu limfocitnu (limfoblastičnu), akutnu mijeloičnu, kroničnu limfocitnu (limfoblastičnu) i kroničnu mijeloičnu leukemiju.
Akutna limfocitna (limfoblastična) leukemija najčešća je dječja zloćudna bolest koja se u pravilu javlja između druge i desete godine života, no može se javiti i u kasnijim godinama. Agresivna je bolest i brzo napreduje, stoga je za liječenje potrebna kemoterapija te, ako je potrebno, transplantacija matičnih stanica od srodnih ili nesrodnih donora, odnosno zdravih davatelja.
Kronična limfocitna (limfoblastična) leukemija najčešće “napada” stariju populaciju. To je bolest kod koje se u koštanoj srži sakupljaju limfociti (vrsta leukocita u krvi) koji ne obavljaju svoje imunološke funkcije. Kronična limfocitna leukemija se najčešće ne liječi, već prati i kontrolira, nije agresivna kao akutna limfoblastična leukemija i smrtnost od ove bolesti je niska. Ako bolest uznapreduje, liječi se ciljanom terapijom i na kraju transplantacijom matičnih stanica. Bolest se i dalje smatra neizlječivom, za razliku od akutnih leukemija, no preživljenje je kod većine oboljelih pacijenata dugotrajno ako se tretira ciljanom terapijom.
Akutna mijeloična leukemija slična je limfocitnoj, no zahvaća potpuno druge stanice, odnosno kako limfocitna leukemija zahvaća limfocite, tako mijeloična zahvaća stanice mijeloične loze. Ovu bolest karakterizira nagli porast blasti (nezrelih oblika krvnih stanica) koje se nagomilavaju u koštanoj srži i sprečavaju normalnu proizvodnju zdravih oblika krvnih stanica.
Svaka od ovih akutnih leukemija dijeli se još na podtipove, ovisno o tomu koji dio gena leukemijskih stanica zahvaća.
Kronična mijeloična leukemija maligna je bolest koja se, nažalost, ne može izliječiti, no medicina je danas toliko napredovala da se uz upotrebu adekvatne kemoterapije, odnosno zračenja određenih područja tijela može usporiti njezin napredak. Kod ove bolesti najveća je smrtnost od svih leukemija.
S obzirom na to da je kronična mijeloična leukemija neizlječiva, liječenje se smatra uspješnim ako se broj bijelih krvnih stanica (leukocita) uspije drastično smanjiti. Čak ni najinvazivnije liječenje ne može u potpunosti izliječiti ovu bolest. Jedini način trenutno je transplantacija matičnih stanica koja bi se trebala napraviti u ranijim stadijima bolesti jer je znatno manje učinkovita kada se radi u kasnijim stadijima.
Cilj liječenja svake od ovih bolesti jest iskorijeniti zloćudne stanice iz koštane srži i povratiti njihovu normalnu funkciju.
Transplantacija krvotvornih matičnih stanica metoda je kojom se bolesna koštana srž zamjenjuje zdravim krvotvornim stanicama koje preuzimaju ulogu u stvaranju krvnih stanica - leukocita, trombocita i eritrocita. Za ovaj proces koriste se matične stanice iz periferne krvi, koštane srži ili pupkovine.
Ovisno o tomu tko je darivatelj, postoje dvije vrste transplantacije - autologna i alogenična transplantacija.
Kod autologne transplantacije krvotvornih matičnih stanica bolesnik prima svoje vlastite, prethodno prikupljene te zaleđene matične stanice.
U slučaju alogenične transplantacije krvotvornih matičnih stanica, darivatelj je najčešće srodan (brat ili sestra), a može biti i nesrodan, ali takav donor mora imati istu podudarnost u antigenima. Drugim riječima, nesrodni darivatelj mora biti HLA (Humani leukocitni antigen) podudaran s bolesnikom. Što je HLA podudarnost veća, to je manja šansa odbacivanja matičnih stanica.
Postupak same transplantacije je bezbolan, no prije transplantacije primjenjuje se agresivna kemoterapija kako bi se postigla remisija bolesti te kako bi se stanice primatelja, odnosno bolesnika potpuno pokorile i uništile.
Najčešća komplikacija koja se razvija kod alogenične transplantacije je GvHD (Graft versus Host Disease). Čak 40 do 80 % primatelja matičnih stanica razvije neku vrstu GvHD-a. Komplikacije često budu blage, no ponekad mogu biti dovoljno ozbiljne da mogu dovesti život u opasnost.
GvHD se dijeli na akutnu (ranu) te kroničnu (kasniju) reakciju. Ova komplikacija zahvaća kožu, crijeva, jetru i pluća. Akutni GvHD javlja se unutar prvih sto dana od transplantacije, dok se kroničan javlja nakon sto dana od transplantacije i može biti povezan s akutnim GvHD-om.
Bez obzira na teško podnošenje GvHD-a, on nije loš, već naprotiv, to je dobar znak da se donorske stanice lijepo “udomaćuju” kod bolesnika.
Transplantacija matičnih stanica sve se više koristi kod liječenja leukemije te je mnogim bolesnicima pomogla kako bi pobijedili svoju malignu bolest i vratili se normalnom načinu života kojeg bolesnici, nakon dugotrajnog liječenja ove teške bolesti, željno iščekuju.
