Moj razgovor sa smrću

Nakon odrađenog dana u vrtiću, otišla sam u privatnu polikliniku na pregled koji je trebao biti rutinski. Na tom istom, otkriven mi je rak dojke.

U trenutku kada mi je liječnica izgovarala: “Da, gospođo Nikolina imate tumor”, tijelo je ostalo uspravno, ali je drhtalo, naročito usne. Na njihovo pitanje: “Hoćete li da vam pozovemo taxi” nisam uspjela odgovoriti, jer su se usne tresle.

Zašto sam se tresla? Ne radi karcinoma, već radi one koju sam tada ugledala pored sebe. Tko je ONA?

Ona je bila moja smrt. Nisam je vidjela kao što vidim čovjeka. Postala sam je svjesna u potpunosti, svoje smrtnosti. U tom trenu, potpuno jasno mi je postalo kako ona hoda uz mene od dana mog rođenja. Bila je tako stvarna. Šok!

Moja smrt je tu sa mnom u poliklinici. Stoji poput Golijata naspram malog Davida, mene. Potpuno sam nemoćna, užasnuta i osupnuta njenom blizinom, njenom snagom i moći.

Smatram kako za sve u životu postoji izlaz, ali prvi puta u životu sam osjetila strah koji mi je rekao: "od smrti pobjeći ne možeš." I znala sam kako je to istina.

Dan nakon otkrivanja dijagnoze sjela sam i poput Davida u ruke uzela dva kamenčića kojim ću gađati svog Golijata: vjeru i suočavanje.

Kroz kontemplacije duhovnih vježbi prošla sam kroz temu smrti, ali ovdje ću pisati o suočavanju na drukčiji način.

Bivša ravnateljica mi je rekla: “Nikolina i sama znaš, kad bježiš od straha on ima veće zube. Kad mu se približiš, zubi su manji.”

Shvatila sam i osjetila snažnu potrebu suočiti se i pogledati smrti u oči. Otišla sam u centar Zagreba i obišla sve knjižare kako bih kupila knjigu o smrti.

Nitko nije imao takvu knjigu. U jednoj knjižari ponudili su mi knjigu o umiranju u starosti. Pomislila sam u sebi: "to je za mene, a tek mi je trideset i pet." Kakva starost?! Pokušala sam razgovarati s nekim ljudima. Trudili su se, ali nisu razumjeli.

Na fakultetu smo temu smrti dotakli bezbroj puta, ali nije isto. To je kao da polažete propise vožnje, a nakon njih vam netko kaže: “Sad sjedni u auto i vozi.” Dok učite teoriju i dok se događa drugima, teško je razumjeti. Prijateljica mi je dala prijedlog da sama napišem knjigu o smrti.

Kako sam u udruzi Sve za nju imala svoju psihoterapeuticu, izrazila sam joj snažnu potrebu za razgovorom sa svojom smrću.

Tako je i bilo. Psihoterapeutica je samo potaknula razgovor, a smrt i ja smo ga nastavile.

Bez ikakvih medikamenata, pri punoj svijesti, personificirala sam svoju smrt i pogledala u nju.

Smiješila mi se, bila je nježna i tako stvarna. Prijateljski je nastrojena. Nema zube. Kao da sam iskoračila u novu prostoriju postojanja. Osjetila sam čuđenje, jer cijeli život bježimo od nje, mistificiramo je, a ona sad stoji ispred mene. Dok je gledam i prihvaćam, osjećam kao da sam cijeli život odbacivala nešto svoje, jer ona je moja, dio je mene.

Sva ona pitanja: jesam li se trebala udati i imati djecu, trebam li se preseliti, jesam li trebala uzeti kredit itd., padaju u vodu i postaje mi kristalno jasno. Smrt me ništa od toga neće pitati, jer na taj susret nećete povesti supruga/partnera, djecu, majku ili oca, akademske titule, političke iskaznice, stečenu imovinu. Bit će te sami, Vi i Vaša smrt. I Bog ako u njega vjerujete.

Šutke sam je gledala u oči, a ona mi je sa smiješkom govorila: “Ne boj se Nikolina.” Moja desna ruka želi se ispružiti prema njoj, a razum mi govori: “ne Nikolina, ne još nije tvoje vrijeme.”

Znam da je moja smrt tu sa mnom. Znam da je sa mnom u onkološkoj ambulanti, sa mnom je dok čitam, pišem, jedem, šećem. Stalno je prisutna. Gdje god da idem, ide i ona, blaga i strpljiva. Tek tada sam shvatila što znači izraz „sestrica smrt“. Znam da je moj pogled bio ograničen. Nije to nešto protiv razuma, to je iznad razuma.

S tim suočavanjem kao da sam otvorila nova vrata, jer sam smrt doživjela kao prijelaz u novu prostoriju, novi početak, novo putovanje. Iza tih vrata smrti, cijeli je novi svijet. Iskoračila sam, suočila se i doživjela osjećaj slobode i mira.

Znanstvenici različitih područja pokušavali su istražiti i još uvijek istražuju, ali razumu je to teško pojmiti. Zato toliko bježimo od smrti, a ona nas čeka odmah pri rođenju.

U našoj svijesti je kako ljudi umiru s osamdeset plus godina.

Ne, čim se rodimo, možemo i umrijeti. Neki odlaze u prvim minutama rođenja, neki u prvom desetljeću, neki u ranoj mladosti, neki u tridesetima, neki na pragu zlatnih godina. Upravo radi neprihvaćanja smrtnosti, doživljavamo velike šokove kad netko ode. Smrt je tu. Razgovor o njoj ne znači kako je prizivamo, već prihvaćamo, a kada prihvatimo, lakše dišemo.

Gotovo dvije godine nakon traženja po zagrebačkim knjižarama, u ruke mi je došla knjiga britanske terapeutkinje Julije Samuel, koja ima dvadeset godina iskustva rada s ljudima koji umiru ili su im bližnji preminuli. I ona sama preporučuje suočavanje. Svatko od nas to će „odraditi“ na način koji mu odgovara. Samo suočavanje povlači i temu tugovanja kao nužnog procesa. I toga ću se dotaknuti u jednom od članaka.

Nije lako odlučiti se na taj korak suočavanja s vlastitom smrtnošću i smrti bližnjih. Živimo s nekim ili pored nekoga i odjednom ga nema. Gdje je otišao? Što se dogodilo? Zar više ne postoji?

Kada mi je baka umirala od karcinoma, sjedila sam uz nju, držala je za ruku i govorila joj kako ide Bogu, kako će sresti svog muža, majku i oca. To je moje uvjerenje, proizašlo iz srca punog vjere. Ali naša uvjerenja su različita, jer smo i mi svi različiti. Ono što nam je zajedničko je naša smrt, naša smrtnost.

Suočavanje je teško ali i iscjeljujuće za onoga koji se suočava.

Demistificirajmo smrt! Razgovarajmo o njoj! Pišimo! Jer ona je tu.

Vidite, i ti mali kamenčići vjere i želje za suočavanjem, pobijedili su Golijata. To je bila moja životna kušnja: živjeti uvjerenje kako smrt nije kraj! Jer ovdje smo samo u prolazu, tko zna što nas čeka iza vrata smrti?!

Meni ona nije zbogom, već doviđenja!