Nagrada VAM – trag koji živi

„Život se ne mjeri brojem udisaja, već brojem trenutaka od kojih čovjeku zastane dah!

Iako je vjerojatno prva asocijacija ove izreke i Vama, kao što je bila i meni, misao na neki predivan trenutak, ipak… Kada ti dijagnosticiraju rak dojke, doista zastane dah… Je li Vas netko pitao kao ste u tom trenutku disali?“

Rečenice su to koje iz godine u godinu slušam i uvijek od njih zastane dah, jer podsjete na moje osobno „zastajanje daha“.

Znate li tko je ove retke ispisao? Žena koja je unatoč zastajanju daha, disala za nešto veliko. Žena koja je vidjela šire, vidjela je gdje se žene poput nje, s dijagnozom raka, spotiču o kamenčiće i stijene. Spoznaja težine, kada ne dišeš zbog riječi od kojih sve zastane, osim što ONE odzvanjaju u cijelom tijelu, dovela je do trenutka stvaranja nečeg velikog.

Ispisala ih je Žena s ružičastom vrpcom, Vesna Andrijević Matovac, jedna od osnivačica udruge SVE za NJU. Pomoći ženama koje hodaju istim putem kao ona bila je pokretačka snaga osnivanja udruge. Jedan od onih prvih kamenčića na kojem se sagradila cijela kula.

U subotu, na dodjeli nagrade, gledajući tu ženu ispred sebe na velikom platnu, pomislila sam kako je sigurno ponosna. Ponosna, jer se njen put nastavio i dalje raste. U svojim mislima poslala sam joj jedno veliko hvala. Hvala za sve što sam dobila, za svaku riječ, svaki zagrljaj, za svu pomoć u razumijevanju i izgradnji sebe od strane žena koje sam dobila kao poklon u svoj život. Žena koje nastavljaju graditi kulu koja je dotakla oblake, ne visinom, nego veličinom duša.

I onda sam pomislila, ja sam samo jedna od tisuća i tisuća žena koje su kroz udrugu uhvatile život natrag u svoje ruke.

Tko do sada nije znao, vjerojatno je shvatio da je nagrada VAM – nagrada osnovana u spomena na Vesnu Andrijević Matovac.

Prošle godine kada sam dobila nagradu, od siline adrenalina, sreće pa i stresa, nisam shvatila koliko su se emocije uzburkale. Trebali su mjeseci da shvatim i prihvatim da sam portalom Mamo.hr napravila nešto što je poslužilo zajednici, nešto čime sam pridonijela borbi protiv raka. Čak i sada pišući, čini se nevjerojatno, ali moja je, nagrada stoji na polici kao potvrda svega napisanog. Kao potvrda da Vesnu i mene, kao i svakog dobitnika ove nagrade, vežu neke niti. Niti čiste potrebe za promjenom, za pomoći drugom ljudskom biću.

Trenuci kada spoznaš da si nekome zaista pomogao ne mogu se mjeriti s ničim. Beskrajno zadovoljstvo postojanja u tom trenutku u kojem želiš ostati barem još malo, da ga u punini osjetiš.

Iščekivanje ovogodišnje dodjele nagrade pretvorilo se zadnjih tjedana u „jedvačekanje“. Mislila sam, tko god dobio nagradu sigurno će je dobiti s debelim razlogom i želim dijeliti tu sreću. A osim toga željela sam nadoknaditi prošlogodišnje zaostatke, proživjeti emocije.

I jesam. O da, jesam.

Mirela Sakoman i Senad Zemunović, imena meni tako dobro poznata. Ne znam je li bilo veće moje uzbuđenje, emocije koje sam odrađivala do suza ili sama spoznaja da sam u istom trenutku znala zašto su baš oni ovogodišnji dobitnici nagrade.

Ako je nešto obilježilo 2024. godinu, i to ne samo u onkološkom svijetu, nego i puno šire, onda je to dokumentarni film „Tu sam za tebe“. Mirelinih i Senadovih ruku djelo. Stvoriti dokumentarac koji će sirovo, stvarno, emotivno ali bez patetike i s dobrom dozom humora pokazati kako je živjeti s rakom, pokazati sve ono od „zastajanja daha“ do crnog humora, je nešto što ponajprije služi osvještavanju, destigmatizaciji i vodi gledatelje prema onom najvažnijem, a to je da rak nije kraj. I dalje živimo, dišemo, tu smo.

Draga Mirela, dragi Senade još jednom čestitam na zasluženoj nagradi! Bilo je zadovoljstvo stvarati ovo remek djelo s vama i zadovoljstvo je biti dijelom cijele priče. Vjerujem da ovo mogu reći, kako u svoje, tako i u Kristinino, Brigitino i Marijanino ime. Nadam se da ste svjesni kakav ste veliki trag ostavili ovim filmom.  

Moje „jedvačekanje“ dobilo je predivno finale, zadovoljstvo i zahvalnost.

Biti na kraju na pozornici sa svojim Zborkinjama, bila je ona trešnjica na vrhu torte. Naša Iva stvorila je pravo, ne malo, nego veliko čudo od naših glasova. I to je umjetnost, i to je stvaranje, i to je i primanje i davanje. Ako te glazba dotakne, prenijet ćeš emocije na najljepši mogući način.

I napravile smo baš to. Pričale o ljubavi, Uhvatile ritam, dale Sve za nju i dobile nagradu za sve to - otpjevale Moj je život moja pjesma, rame uz rame sa Mayom Sar. Pjevati sa tako divnom, jedinstvenom i jednostavnom ženom velikog srca bilo je čarobno, ma neopisivo iskustvo.

Kako nakon cijele ove priče ne zahvaliti našoj udruzi SVE za NJU, našim curama koje rade kao mravi – Ljilji, Gogi, Maji, Megi i Nini? Kako ne zahvaliti našoj Ivi, Davidu koji nas vjerno prati na klaviru, Mayi koja je doputovala otpjevati jednu pjesmu sa Zborkinjama?

Kako ne zahvaliti Vesni koja je prije sedamnaest godina započela cijelu priču?

Hvala na svemu što je bilo, što jest i što ćemo zajedno stvarati u vremenu koje čeka na nas.