Okršaj s ostavštinom raka
Osim što je lijepo bilo leći na svoj krevet i sjesti na svoj balkon udišući svježi zrak, dani nakon dolaska kući i nisu bili tako spektakularni. Trebalo se brinuti o ostavštini koju mi je rak ostavio, dojci koja je iz moje perspektive bila kao planina. Svakodnevno čišćenje ožiljka, previjanje, kompresija, sve to dva puta na dan. Jedan dan doma, jedan u bolničkoj ambulanti. I tako sve dok Dok jedan dan rekao: „Idemo to srediti!“ Sređivanje je bilo otprilike kao okršaj na bojnom polju, dugo i bolno, ali rezultat je bio spektakularan – konačno sam ugledala svoje lijevo stopalo.
Rak je vani, ja sam doma
Iako sam jedva čekala dolazak kući, nakon tri tjedna bio je malo šokantan. Kao kad s bebom dođeš iz rodilišta pa se pitaš hoćeš li sve to sama moći hendlati. Tako sam se i ja pitala hoću li moći brinuti o svom balonu dojci. Rak je vani, ali dva puta dnevno previjanje, čišćenje ožiljka…da nije bilo Čovjeka mog života, sama to nikada ne bih mogla.
Nije to bila samo gaza na ožiljku, morala je biti kompresija da se hematom smanjuje, ali s druge strane dobro mi je došlo, jer sam stalno imala „grudnjak“, doduše od kompresijskog zavoja, ali nema veze.
Dragi je komotno mogao ići kao ispomoć na Odjel, usavršio je omatanje ili mumificiranje, kao da je stvoren za to. Kladim se da bi to i danas odradio kao od šale, čisto onako kao recimo modni dodatak za plažu.
S treće strane bila sam utegnuta kao mumija i pluća su negodovala jedva udišući zrak i tako dva i pol mjeseca. Nisu to bili neki spektakularni dani, ali su bili sredstvo do cilja
Tjedan dana nakon izlaska iz bolnice sve je otprilike bilo isto. Dojka-balon se nije ispuhala i trebalo je nešto poduzeti, sad je već i meni bilo jasno i bojala sam se kad ću čuti te riječi.
Okršaj sa ostavštinom raka
Jedan dan Dok je samo rekao, hoćemo li danas to srediti ?! "To srediti" značilo je vađenje hematoma i čula sam samu sebe kako izgovaram DA, s dozom straha, ali i olakšanja, jer nije bilo ni ugodno, ni lijepo nosat to čudovište, a i bilo je bolno.
Oboje smo očekivali lakši posao, ali nije išlo tako glatko. Nakon davanja lokalne anestezije i reza od jednog centimetra krenula je muka. Kroz taj mali rez izvađen je hematom veličine muške šake. Lokalna i nije baš djelovala u potpunosti tako da su grašci znoja frcali na sve strane. Jednom rukom sam se držala za krevet, drugu mi je držala sestra, vjerojatno da ne odalamim doktora u žaru borbe.
Nije joj bilo lako, koliko sam lijevom stiskala krevet, toliko sam desnom stiskala njenu jadnu ruku i psovala sam kad bi zagustilo, besramno sam opsovala svaki puta kad je...trebalo. Mislim da je žena završila na fizikalnoj terapiji nakon „okršaja“ sa mnom.
Ne znam koliko je trajalo, meni se činilo otprilike svjetlosnu godinu, ali kada je završilo nisam bila sva svoja, svakim ustajanjem bi se sala preokrenula par puta pa su me odveli u bolničku sobu da dođem sebi. Jednostavno sam zaspala, ne znam koliko dugo. Kad sam otvorila oči Dok me pitao hoću li ostati dan-dva. Haha - ne dolazi u obzir, tri tjedna bolničkih dana je bilo više nego dovoljno, nisam željela pribrojati više niti jedan.
Nakon sati ležanja i infuzije bila sam spremna za ustajanje, prošlo je bolje nego sam mislila, ali iznenađenje je bio pogled prema dolje, balon se ispuhao. Bilo je čudno, odjednom sam vidjela lijevo stopalo i gledala sam sa divljenjem, nakon točno mjesec dana ja vidim oba stopala, juhu! Došlo mi je da zaplešem od veselja.
I tako, ruku pod ruku sa svojim dragim, ravno van iz bolnice, da se netko ne bi predomislio i ostavio me.
Kako sam se doma srušila na krevet, tako se nisam ustajala do iduće kontrole, osim povremenih izleta na balkon.
