Pismo mojoj Lavici
Nakon gubitaka, učahureni u sebe donosimo „odluke“ za koje ni ne znamo da ih se nećemo moći držati. Donijela sam ih i ja i bila sigurna u sebe. Ali kako uopće možemo biti sigurni u išta? Dogode se slučajna prijateljstva dvije zdrave osobe možda na tramvajskoj stanici, kafiću ili poslu, a kako onda ne bi spoj onih koji se razumiju u bolesti. Od početne stanice ili presude ili dijagnoze, kako tko želi, pa sve do rasta koji se događa tijekom i nakon liječenja. Svaka od nas prošla je isto i svaka od nas kada pogleda onu, ili neku, drugu ZNA, razumije. Osjeća sva njena, previranja, emocije i konačno odljepljivanje i suživot s onim što je dobila na „poklon.“
Čini mi se da je prošlo stoljeće od kada sam prvi puta vidjela tvoju sliku na Instagramu, podbuhlu od kemije, ćelavu, slabu i pomislila: „Bože ona nije dobro.“
Naša priča krenula je lagano, kroz dopisivanje tu i tamo, razmjenu iskustava, podršku…
Nema tako dugo, kada sam nakon gubitaka svojih najdražih Lavica rekla ili bolje rečeno zarekla se povrijeđena i negdje na dnu, da se neću vezati više za nikoga. Granica, distanca, u mislima ispružena ruka kao znak STOP! Moj um, moj mozak, duša, tijelo nije više moglo i željelo.
Ali tko smo mi da određujemo? Baš nitko. Kao da nas se pita tko će nam se potkožit sam od sebe.
Ljudi su tu da se spoje, putevi da se ukrste, riječi da se izgovore, zagrljaji da se dogode. A onda si se dogodila i ti, odjednom.
Da me sada netko pita kako…ne znam. Prvom kavom? Prvim razgovorom? Telefonskim naklapanjima od nemila do nedraga? Otvaranjem, prihvaćanjem, nečim što se jednostavno dogodi? Tvojim velikim zaraznim osmijehom? Možda jednostavno svime skupa. Da, vrlo vjerojatno. Tako se putevi nađu. Od prve kave do shvaćanja i prihvaćanja pa čak i onda kada se ne slažemo oko svega.
Tvoj rakoput je kraći od moga. Nije ni moj nešto dug, ali ipak vidim tu razliku ili je njušim. Njušim sebe dok gledam tebe.
A gledam te često. Sve ono što prolaziš, emocije koje su još uzburkane, možda neka vrsta nesnalaženja i traženja – been there, done that.
Čvrsta si, imaš stav, ali iznutra još tako krhka kao vaza iz dinastije Ming, koju je neko dijete razbilo pa zalijepilo da mama ne primijeti. Ne daš da drugi vide, ali često te emocije izdaju, ponekad tvoje suze kažu: „Pa i nisam baš tako dobro.“
Ali to je u redu, samo to ti želim reći. U redu je ponekad ne biti dobro. Ne biti dobro nas dovodi do promišljanja i shvaćanja u čemu možemo pomaknuti svoj svijet. Tako ćeš i ti, hoćeš sigurno, jer ono što iz tebe izlazi pokazuje svijetu da se pomičeš i daješ puno toga otvorenog srca.
Ponekad ne daš do sebe, okreneš temu. Možda ne želiš da se vide tvoje slabosti, ali i one su u redu. Postoji li čovjek bez slabosti, bez svojih unutarnjih previranja. Ne mora ih pokazati, ne moraš ni ti, svi mi imamo svoj svijet u koji nitko nema pravo ući.
Neprihvaćanjem, nismo ništa. Prihvaćanjem da se i netko drugi mora malo pozabaviti sam sa sobom i u svom svijetu, znači da smo dozvolili jedni drugima - sebe.
Razumiješ li to? Znam da razumiješ. I znam kada osjetiš potrebu da me pustiš u svoj svijet kao i ja tebe u svoj.
I eto, pala sam na onome što sam sama sebi rekla i zarekla se. Na onome što su mi drugi govorili nemoj, pusti…
Ali znaš što, tko ih šiša pa tko šiša i mene i moje odluke. Vrijednost ovakvog odnosa jača je od svakog „zarekla sam se“.
Neću više nikad reći da nešto neću „časna neka riječ!"
Pišem ti ovo, ne zato što ti ne mogu reći u lice, jer znaš mene, mogu ja sve, ali želim da ostane tu negdje zapisano za moju Lavicu/e i za puteve svih Lavica koji će se jednom ispreplesti. Jer moraju, jer se razumiju.
Tebi i svim Lavicama
