Rak je vani, ja sam vani, sloboda!

Idem li doma?

Nedjelju, dan prije nego se Dok vratio s godišnjeg bila sam na iglama - hoće li me pustiti doma? Znam da izgleda nemoguće, dren je još uvijek tu, curi, ali nada uvijek ostaje.

Cijelu noć sam se vrtjela i razmišljala, kao da će mi to nešto donijeti, osim neispavanosti. Malo nemira, malo mira gledajući kroz prozor i maštajući, maštati nije zabranjeno.

Iduće jutro trebalo je dočekati odlazak u previjalište. Sve po PS-u, ulazak sestara, mjerenje ovog-onog, vađenje krvi, terapija, doručak i onda sam sjela na rub kreveta kao malo dijete, čekajući svoj nekakav spas. Prošao je, nasmiješio se i mahnuo mi. Hm, što to znači, možda će me ipak pustiti doma, možda ovo, možda ono, možda su u šumi. O Bože koliko mogu razmišljati, a nikakve koristi osim što opterećujem moždane vijuge.

No konačno, nakon sastanka sestra viče moje prezime, pičim u previjalište, s nekom glupom nadom. Sestra otvara „paket“, režući kilometre kompresijskih gazi. On gleda, jedna ruka je preko prsa, druga na licu s kažiprstom prema gore. Gleda s lijeva, s desna, lagano stišće dojku i dren se odmah jače pokreće, dođe mi da se bacim na pod kao malo dijete i vrištim. Što će reći, što će reći…?

Trinaesti dan i brojimo dalje

„Vidiš i sama da nije dobro, neka tebe još malo kod nas. Pa što ti fali?!“ Znam da se šali, ali nekako mi nije do šale, čak i ona glupasta mala nada pada u vodu. Trinaesti je bolnički dan, bacam se na krevet i okrećem prema prozoru, maštati nije zabranjeno, jel` tako?!

Može li se puno žena pohvaliti da je dočekalo PHD nalaz u bolnici? E pa ja mogu. Dobila sam ga u ruke nekad krajem tjedna. Iako je Dok počeo pričati, nisam mogla slušati, samo sam rekla „kužim sve“. Trčala sam u sobu da budem u miru, sjedam na stolac i bacam se na čitanje. U tom trenutku ulazi spremačica, dok ja čitam ona čisti pod oko mene, ja se okrećem kao na ringišpilu. Ne mogu maknuti oči s papira, pomičem se lijevo, desno, noge gore dolje, kako ona čisti oko mene.

Čitala sam ga valjda dvadeset puta, luminalni B, hormonski sto posto ovisan, gradus 2, ki67 dovoljno visok za kemo. Jesam li se iznenadila? Nisam. Nekako sam sve to očekivala. Spremila sam nalaz i sama sebi rekla, nije vrijeme za ovo.

Subota je, moj Dok je dežuran, pregledava me i govori: „U ponedjeljak vadimo dren, ako sve bude u redu u utorak ideš kući.“ Bilo je jače od mene, od sreće sam skočila na njega i zagrlila ga. Konačno, nakon tri tjedna idem van.

„Ali, morat ćeš dolaziti na previjanja.“ Ma nije problem, samo da vidim svoj stan, svoj krevet, svoj balkon, svoj svijet, eto me svaki dan na previjanje.

Vađenje drena prošlo je tako da nisam ni osjetila, Dok je to preuzeo u svoje ruke i u sekundi je bio vani. Dojka je i dalje bila ogromna, u svim duginim bojama, lijeva strana leđa ljubičasta od vrha do dna. Kompresija i u sekundi sam kao mumija, već naviknuta na osjećaj da mi pluća ne dobivaju dovoljnu količinu kisika.

Čovjeku svog života, sa vidovnjačkom sigurnošću, rekla sam „od sutra si na godišnjem.“ I bio je. Išla sam doma.

Ujutro sam, kao i kod dolaska u bolnicu, ovaj puta drhtavim rukama stavljala šminku, kopčala haljinu, grudnjak nisam trebala, imala sam umjetni lijepo obavijen, čvrsto stiščući one koje su prošle brda i doline zadnja tri tjedna. Spremila sam sve stvari i čekala otpusno pismo. Na sreću napisao ga je prije odlaska po svojim zadacima.

Otpusno pismo je u rukama, sestre koje sam već poznavala sve od reda mašu mi, on me čeka ispred odjela, uzima torbu i izlazim, konačno izlazim.

Rak je vani, ja sam vani, sloboda je divna.