Rak, transfuzija, hrana, betonski blok na duši…sutra je novi dan!
I kada ga izvade, i kada misliš da je nestao, nekako ostavi svoje pipke posvuda, u svakoj stanici osjećaš ga i dalje. Padanje u nesvijest, balon dojka, glad, transfuzija, tuga…sve je to njegova ostavština i odrađuješ dio po dio, onako kako znaš, onako kako možeš. Ponekad i iznad svih svojih mogućnosti, skupljajući svaki atom energije da se izboriš, sa sobom, sa svima i s nadom da će novi dan donijeti nešto ljepše.
U nekom sam poluživotu otkad sam poljubila bolničku kadu, niti budna, niti spavam. Zna taj rak biti naporan i nakon što ga izvade.
Na viziti smiješan mladi doktor, koji pokušava biti ozbiljan i autoritativan i u tome simpatično ne uspijeva. Pita me kako sam pala? Nisam pala, onesvijestila sam se, nestala.
Kaže da je dobio poruku od mog Doka da me pregleda, sestra skida kompresijski zavoj, a on samo što ne pada u nesvijest, mojim stopama. Znam, ne izgleda lijepo, kaže da bi on mene odmah u salu da to riješimo čim prije. A ne, ne! Odmah se bunim, tek uz blagoslov i prisustvo mog Doka.
Odlazi negodujući, kaže sestri da izvadi krv, stavi kompresu, a on ide podnijet izvještaj. Drugi još mlađi doktor konačno šiva bradu, kažem mu da to napravi kao da veze čipku, da ne izgledam kao da sam se razbila.
Nakon nekog vremena dolazi sestra, stigli su nalazi krvi, nisu dobri. Dok je rekao i dalje na tašte i transfuzija. Ostajem lagano u šoku i viješću o transfuziji i time što se ne mogu ustati do zahoda i time što ne smijem jesti ni piti.
Nagovaram sestru da me vodi na zahod, jer ne mogu, ne želim nikakve guske, patke, kako god. Nije joj baš bilo svejedno, ali idemo lagano i uspijevam, rušeći se nazad u krevet.
Kad mi je nakon nekolicine pitanja prikopčala transfuziju osjećala sam se čudno, nečija krv sada teče mojim venama. I ja sam nekada bila darivatelj krvi i prvi puta postajem svjesna koliko je to važna stvar onome tko je prima.
Tek ću nakon što iscuri shvatiti da je to tekućina koja doslovno život znači. Nakon prve doze, odmah ide druga. Dolazi čovjek mog života i tek kada sam vidjela njegovo lice, kad me ugledao na krevetu, pomislila sam, fuck mora da izgledam divno.
Nisam mogla razgovarati pa je ostao kratko, proždrljivo sam gledala u vrećicu s hranom i samo procijedila - nosi doma. Sa žaljenjem gledam za njim i za hranom.
Kad je iscurila druga doza krvi odjednom sam živnula, mogla sam se pomaknuti i namjestiti na krevetu. I to je bilo nešto. Pomislila sam hvala ti nepoznati čovječe/ženo što si me dijelom vratio u život. Čak sam uspjela prelistati i koju stranicu knjige i onda još brže zaspati.
Nedjelja jutro. Ljubomorno gledam cimerice kako jedu pekmez i kruh, prodala bih se za jednu šniticu. Ja još visim na infuziji i izgledam i osjećam se kao tri dana pred smrt. Čekam vizitu i nadam se nečemu dobrom.
Sestre su mi rano ujutro izvadile krv i tu se ne nadam ničem dobrom, jer onaj osjećaj maaaalog poleta od jučer je nestao. Jedva me dižu iz kreveta i odvlače u zahod, svaki puta se samo srušim nazad na krevet pa me namještaju.
Iščekivana vizita donosi isto, odmotavanje, doktor vrti glavom, zamotavanje i opet ona rečenica "to je za salu", sad još jedan korak više "sestro napravite pripremu za salu".
Ne! Ne dam se, želim svog Doka i želim njegov blagoslov i želim, ako već moram, da me on operira. Ulijeće drugi doktor i kaže ne, nisu dobili blagoslov. Yes!
Samo nova doza transfuzije, jer je nalaz krvi u podrumu. Curi jedna pa druga, moje tijelo je opet živnulo. Dolazi sestra s najboljom viješću, gotov post, mogu jesti. Zovem muža, želim krumpirušu, puno krumpiruše i jogurta.
Poslijepodne stiže čovjek mog života s toplom krumpirušom i hladnim jogurtom, mmmmmm! Halapljivo vadim iz vrećice i jedem, ali...nakon par zalogaja ne mogu više. Nakon pet dana na tašte nije ni čudo. Neka poslije ću.
Još ne mogu pomaknut noge, teške su kao betonski blokovi pa se druškam s dragim. Nakon nekog vremena u čudu se budim, jednostavno sam zaspala usred razgovora.
Gledam cimeričinu djecu i hvata me tuga, moje jedno na drugom kraju svijeta, drugo ne želim da dođe da me gleda u ovakvom stanju. Suza suzu goni, betonski blok i na duši. Okrećem se prema prozoru i opet upadam u svijet snova.
Budim se, dolazi sestra i kaže sutra dolazi Dok pregledati me. E to ja zovem Čovjekom s velikim Č! Na godišnjem je i doći će. Kad bi imali više takvih "Čovjeka" svijet bi bio ljepši.
Laku noć stvarnosti, trenutno je ljepše u svijetu snova. Na kraju krajeva, sutra je novi dan rekla bi moja prijateljica Scarlett…
