Šaka suza, vrića smija

Sve što misliš da si znao, volio, gradio, sve se odjednom sruši. Kao kula karata na vjetru, puf i nema je, rasula se do zadnjeg komadića.

Tako to bude kada te sustigne dijagnoza raka. Koliko god bježala i mislila da si ti baš ta kojoj se nikada neće dogoditi, sustigne te, uvijek nespremnu. Nema toga što bi te pripremilo na direktan sudar sa zidom.

Bez izlaza sam, misliš. Gotovo je, sigurna si. Jer pobogu postoji li netko tko je preživio taj sraz?! I to misliš, jer ne znaš, jer se nikada uistinu nisi okrenuo oko sebe. Samo si tu i tamo čuo da je netko umro od raka. Naježiš se i svim silama trudiš zaboraviti na tu zastrašujuću stvar. Smrt.

Čak i kada se mučki odbiješ od toga rakozida, ošamućena i omamljena, trudiš se biti u svom svijetu i što više se maknuti od svega što ima ikakve veze s tom temom. Slabu i nespremnu samo te podsjeća na tvoju bol pa ti ne treba još nečija, ne možeš toliko nositi.

Usredotočen na sebe, niti ne primjećuješ da život piše ne druge priče, nego cijele knjige. Jedna tako mala, gadna, strašna riječ RAK, napiše u jednom jedinom životu toliko poglavlja da ih ne znaš niti posložiti, niti spojiti.

Dese se, doslovno se dese.

Malo po malo, doslovno u najsitnijim koracima dogodi se život. Dogode se ljudi. Od onih usputnih koji prozuje kroz život na raznim pregledima i kontrolama, ali staneš i shvatiš da si pustila tu riječ u svoj život više nego si željela i mislila. Slušaš, daješ, primaš.

Kada bih sada trebala napisati kako su neki ljudi uletjeli u život, ne bih znala. Dogodili su se, čvrsto vjerujem, jer je tako moralo biti.

To su oni ljudi koji su se usidrili negdje u tebe, za kojima osjećaš potrebu, kojima znaš da si potrebna.

Opisati tu povezanost je teško, mnogi je niti ne razumiju.

Imati nekoga tko te razumije kada kažeš da nisi dobro, a da ne trebaš puno pričati i objašnjavati. Imati nekoga tko će te izvlačiti iz najvećih dubina, pružiti ruku bez riječi i povući te natrag u život. Imati nekoga s kim ćeš se smijati do iznemoglosti glupostima i crnjacima. Imati nekoga tko će dići nebo i zemlju da vidi što se događa, ako se slučajno ne javiš dva dana u zajedničku grupu. Imati grupu žena koje su se, opet ni sama ne znaš kako usidrile već odavno u srce i dušu, postale dio tebe, dio tvoga tijela. Postale ste jedno.

Ovo se zove blagoslov, sve materijalno i nematerijalno u jednom, sve. Oslonac, rak, podrška, rak, prijatelj i iznad „te“ riječi ste. Zajedno tvoreći jedan krug, neraskidiv i vječan. Pa čak i kada vas smrt rastavi.

Prvo si izgubljen i misliš da ti je netko otkinuo ruku, očajno tražiš krivca, otupiš, bolno otupiš, a onda shvatiš da je svaki dio koji je otišao utkan u tebe, poput tvoje vlastite stanice, tu je. Zajedničke uspomene ne može nitko odnijeti, tu su zauvijek. Ljubomorno ih čuvaš i izvlačiš van samo u posebnim prilikama.

Tražiš znakove i vidiš ih, siguran si da ih vidiš. Stotinu puta se pitaš „gdje ste sada, gledate li, vidite li, volite li i dalje?!“

Jedan takav krug, moj krug, moja snaga, moji stupovi, rasuo se brzinski, bez mogućnosti da se pripremimo i snađemo. Otišle su. A mi smo ostale, izgubljene, svaka u svom svijetu bola.

Dođe dan kada uvidiš da ono što je ostalo i dalje tvori taj krug, jer nismo ostale same, toliko zajedničkog, toliko uspomena nas veže da je nemoguće, jednostavno je neraskidivo. Jer ljubav je i dalje tu, a nju ne može ni smrt odnijeti.

Nas dvije. Sonja i ja. Susret. Osjećala sam strah, nisam znala kako ćemo, nisam znala što će se dogoditi. Jedino u što sam bila sigurna je da ćemo jedna drugu podsjećati na sve što je bilo, na zajedničke dane smijeha i tuge, radosti i boli s našim zvjezdicama.

Dogodio se beskrajan zagrljaj u kojem smo bile sve. Bile smo nas dvije i bile smo naše nebeske ptičice u jednom nevidljivom krugu. Dogodilo se brisanje suza jedna drugoj. Dogodila se tuga koja se spojila u jedno i izrasla u „tu sam, ne brini!“  Dogodila se snaga koju smo uzajamno dijelile i koja nosi. Dogodio se prijatelj, prijatelji. Neraskidiva veza zauvijek.

Očekivala sam intenzivno, doživjela sam intenzivno. Očekivala sam podršku, snagu, ljubav, smijeh, zagrljaje…sve smo uzajamno, bezrezervno podijelile.

Moja Sonjči, moja Casperica, moja ljubica. U nevidljivom krugu s našim curama. Volim beskrajno.

‍

Volite bez zadrške, čuvajte bez zadrške, tugujte bez zadrške, smijte se bez zadrške. Zajedno i bez zadrške. Pustite se i prepustite tom krugu koji voli i tu je. Čuvajte ono što se ne može ničim kupiti, ima najveću vrijednost.

Što god da budućnost donese, a neizvjesna je svakom ljudskom biću, uspomene, podrška, ljubav i prijateljstvo tvore život. Tvore „sve.“

Čovjeku ne treba puno u životu.

Šaka suza, vrića smija.