Sve je to život. I rak je život. Kakav god da je volimo ga.

Jedan teži dio me čeka, došlo je vrijeme reći djeci i roditeljima za dijagnozu, uf odmah me stisne u prsima i onaj val se proširi cijelim tijelom.

Najteži dio.

Kad razmišljaš kako reći najbližima da imaš rak dojke, nakon sto scenarija, govora, razgovora sam sa sobom, monologa i dijaloga u glavi, na kraju ti mozak ostane na rezervi. Uopće ne mogu zamisliti da me dočeka obrnuta situacija, mahnem glavom i mislim, kad već mora neka bude ovako, valjda je moralo biti.

Ima li pravog načina? Nema! Jednostavno to moraš izbaciti iz sebe na nekakav light način, smirenog izraza lica, sa stavom i siguran u sebe.

Kćer putuje na tri mjeseca, ona je prva žrtva. Sva je u putu, rješava administraciju, vizu, završava faks, živi sto na sat.

Hej, stani mala da ti nešto kažem, znaš ona kvržica što sam ti za Uskrs spominjala, ipak nije benigna, morat ću na operaciju.

Šok, zastala je ne trenutak i onda slijedi sto pitanja i podpitanja - ne brini, riješit ću ja to sve, kažem. Samouvjerena sam, ne može vidjeti moj strah i nesigurnost, koji su još uvijek prisutni. A i kako ne bi bili, nisam još niti na početku, ma ni jedan korak nisam napravila, sve je još ispred mene.

Niti je ona u tom trenutku znala što ja osjećam, a niti ja što ona, ono negdje u dubini. Naša pupčana vrpca još nije razvezana pa mi je drago da putuje, da neće imati previše vremena razmišljati, da će živjeti punim plućima. A ja ću svoje odraditi.

Razgovaramo, ne znam odgovore na puno njenih pitanja, ali obećajem svečano da će sve biti u redu, umirujem…što mi drugo preostaje.

Zatim je mama došla na red, ista šema, isti stav, dugi telefonski razgovor. Uvjeravam da nije ništa strašno, operacijom gad ide van. Ne mogu niti zamisliti što se vrtjelo po njenoj glavi, znam što bi meni da je moje dijete u pitanju. Koliko god godina imali, roditelj ostaje roditelj i briga za dijete ostaje briga za dijete. Nema tu puno filozofije, znam da joj nije lako.

Očekivano nakon pola sata zove tata, ne volim tu boju glasa kod njega, ne volim što znam da on mene pokušava uvjeriti kako je okej, kad znam da nije. Znam da će ovo ostaviti traga na oboje.

Govorim sama sebi, prožvakat će oni to, sad se ti skockaj i vozi dalje.

Mališi sam obznanila uz nedjeljni ručak, on je to poprilično kul prihvatio, kao i buraz. Pitao me je li smrtonosno, možda svjesno, a možda i nesvjesno preformulirao je rečenicu iz onoga hoću li umrijeti. Na pragu puberteta, znam da će i on imati svoje borbe. Simpatično je izjavio kako će mi pomagati oko svega, on će biti taj koji će biti uz mene.

Svi su divni, nitko ne očajava, bar ne preda mnom, a to mi ulijeva snagu i daje volju, želju, sve ono što je potrebno za put koji me čeka.

Ovo je bio ogroman dio posla, možda najveći. Sad sam mirnija, puuuno mirnija i konačno se u potpunosti mogu okrenuti borbi protiv gada.

Bliži se, postajem sve svjesnija. Bez imalo pojma što me čeka, samo scenariji u glavi, pripremam se lagano. Sve je to život, ponavljam sto puta u sebi. Sve je to život!

Svako iduće proljeće, svaki Uskrs mirisat će na tu rečenicu, svaki osjet, ama baš svaka emocija bit će svjesna da je sve to jednostavno život. Kakav god da je, moj je i volim ga.