Tko se boji jahača još?
Stigma, pečat na sred čela – bolest. Rak, ono što nitko ne razumije, neistraženo područje čak i za one što znaju rješenje za svaki problem. Što smo krivo napravili? Sigurno nismo jeli pet kila voća i povrća na dan. Jesmo li negdje „kiksali“? Uf, olakšanje s druge strane, jer baš taj kiks u njihovom životu ne postoji. Čime smo to zaslužili? Ako nismo mi, sigurno nosimo križ naših predaka. Jesmo li uopće više sposobni za bilo što? Jer što bi netko radio s osobom koja ima „ono što se ne izgovara“? Ako je nečija žena, najbolje deportirat natrag roditeljima, jer nije više sposobna za ništa. Sve ono što zapravo jesmo stopi se s tom riječi – rak, svaka osobnost vrijedna života, divljenja, dijeljenja. Sve ono što nas čini ljudskim bićima nestaje gotovo svima, osim nama. Naš svijet je veličanstven.
Rak - bolest van kategorije?
Bolest je zastrašujuća. Bolest je nesreća, prepreka, propast. O bolesti se ne razgovara. Ako se razgovara, rečenicu završavamo sa: „Ne daj Bože“.
Međutim, i u reakcijama na „bolest“ postoje kategorije. Najgora kategorija je karcinom, rak, tumor – kako god. U tome gotovo svi prepoznaju jedinog imenovanog jahača apokalipse – onog četvrtog. Bolest je sinonim za smrt, a tog se jahača svatko pametan boji.
Bolest je tabu-tema današnjeg društva. Lakše je kazati da imaš gripu, želučanu virozu i masnoću u krvi. Ne znači pritom da je „lakše“ ili „teže“ bolovati – muke su muke, posebno kada su tvoje, no svakako je lakše verbalizirati navedeno. To su kratkotrajni „kvarovi“ – oporavit ćeš se. Odleži i grij se, popij medicinski ugljen i pojedi slani štapić, nareži grejp.
No, karcinomi i rakovi su nezgodni. To su anomalije, agonije, patnje i potpuna uništenja. Kada nekomu kažeš svoje stanje, zamijetiš stravu u očima sugovornika. To je bolest koja je u našem društvu metafora za manjkavost, a za manjkavost si kažnjen. To je bolest koja je u našem društvu jednaka smrti. Za to nema savjeta.
Karcinom i rak – što ne valja s tobom? Za koga ti patiš? Kakvu to kaznu podnosiš? Od čega je to, zašto je to, što si radio/la kad je tako? Većina pitanja implicira da smo i sami pomalo krivi za bolest. Ako nismo, kojim smo to čudnim putevima odabrani za takvu „kaznu“ i „križ“?
Ljude plaše misteriji i neodgovorena pitanja. U zastrašujućoj tami neznanja i neobjašnjivosti pomišljaju da se nešto slično može dogoditi i njima. Ako imaš odgovore na sva pitanja, sugovornik odahne, uvjeren da je donekle na pravom putu. Bez potencijalne bolesti. Na drugoj, sigurnoj strani društva. Kao da nam je ikada dano pravo izbora.
Posebno je teško, a vjerujem da će se mnogi složiti, kada si bolesna u manjoj životnoj sredini. I kada si žena – bolesna žena. Da budem precizna – ne teško, već zamorno i iritantno.
U maloj sredini svaka vijest o bolesti je velika i zastrašujuća. Odjekne to kao zlokoban glas. Ako si k tome žena koja ima partnera i kreće u planiranje svoje obitelji – onda si tek manjkava, nedostatna i imaš problem.
O tomu najbolje govori pitanje jedne poznanice upućeno mojoj majci: „I, sad se ona sigurno vratila k vama, sigurno opet živi s vama?“ Nisam sigurna je li ovo zaista bilo pitanje ili izjava sasvim logična osobi koju ju je izgovorila.
Ona (=ja) je sada bolesna i prema tome nema smisla da i dalje živi sa suprugom, što će mu takva. Ona je sada bolesna i prema tome neiskoristiva za bilo što. Ona je sada bolesna, možda u oporavku, a možda se to i povrati, tko zna. Zašto bi suprug imao „s njom posla“, samo je smetnja.
Bolest i oporavak sada su njezina jedina obilježja, poništili smo joj sve vrijednosti i karakteristike koje ima kao ljudsko biće – nije važno je li sposobna, marljiva, uporna, koliko jezika govori, bavi li se povrtlarstvom ili radije čita i jede li pet uravnoteženih obroka na dan.
Nije važno podnosi li svoju muku s osmijehom, zadržavajući i dalje nadu i optimizam. Nije važno što je taj isti suprug najveća potpora i podrška i osoba s kojom se jednako predano dijeli i radost i žalost.
Naš svijet je veličanstven, kockice koje su napokon složene
Sve je nevažno osim – bolesna je i nije „materijal“ za partnerstvo, brak, djecu. Nije „materijal“ za budućnost.
U naizgled savršenom društvu svaka se nesavršenost teško oprašta. Bolest se, pak, ne oprašta ni pod razno. Tamnu stranu života tamnijom može učiniti samo nerazumijevanje, pretpostavljanje i osuda.
Bolest nije mjerilo ljudske vrijednosti, sposobnosti ili prilike. Bolest nije i ne smije biti jedina čovjekova odrednica. Bolest nije sramota. Bolest nije stigma.
Možda nigdje dosad niste imali prilike pročitati – evo stoga ovdje: bolest nije isključivo zlo, nepravda, patnja, dijagnoza i stagnacija.
Velik dio životnog zadovoljstva pronalazimo u zdravlju i smatramo ga temeljem. I to je normalno, opravdano i vrijedno. Međutim, i bolest i proces oporavka pružaju prilike: za uvidjeti nešto novo, za promisliti, promijeniti obrasce, sastati se ponovno sa samim sobom, napokon odlučivati u korist sebe. Cijeniti i voljeti sebe više nego prije. Cijeniti svoje najbliže.
Cijeniti svoje vrijeme i dane i odlučiti da ih želiš pod svaku cijenu doživjeti – što više. Dođu te spoznaje s vremenom, treba prijeći put do njih. Slažu se kockice mudrosti dok ne složimo novu sliku o svijetu i samima sebi.
S tim u mislima, osnaženi novim spoznajama – tko se boji jahača još?
