Tuga koja iscjeljuje
Jeste li se ikada zapitali zašto su neki ljudi ušli u vaš život? Zašto su prošli kroz vaš život ostavljajući kaos ili bogatstvo? Svatko od njih je imao svoju ulogu, neki su dali, a neki oduzeli. Iste uloge mi igramo u životima ljudi oko nas. Kako ćemo je odigrati, samo je na nama. Kada si na putu, koji sam i ja iz nekog razloga dobila, neminovno je da emocije puno više izlaze na površinu, neminovno je da ti se smrt uplete u život puno više, nego u prosječnom ljudskom životu. Uvijek iznova pitanje „zašto?“ Ali dođe vrijeme kada shvatiš da sve ima svoj početak i kraj i da ono između odigramo najbolje što možemo, da dajemo.
Teško je pisati o emocijama, jer ih svako ljudsko biće drugačije proživljava, iz različitih razloga, od najbanalnijih do onih od kojih se osjećaš kao da si ravno prsima udario u betonski zid i boli, jako boli.
Moje emocije su kao otvorena knjiga, ponosna sam što ih mogu javno otkriti i pokazati, bez obzira na društvo koje u tome nije baš otvoreno. Emocije se još uvijek skrivaju duboko u džepu, da ih slučajno ne bi netko ugledao ili osjetio.
Smrt je nešto što te upravo tako udari, sa svim emocijama koje postoje. Koliko god se gradiš u trenutku spoznaje da je netko tko ti je drag, tko je bio dio tvog života ode, psiha se ciglicu po ciglicu urušava.
Petak 13.1.2023. baš i nije bio moj dan, odluka da ću ga preležat bila je najbolja moguća, igrat se obnavljanja stanica u ležećem položaju i razmišljati i promišljati o knjizi koju čitam, super ideja. U zadnje vrijeme mi je to dobro išlo, poslagale su se neke stvari iz prošlosti, osjećala sam da rastem, duboko u sebi. Bolji dani sve više su mijenjali one teške, pitanja su se oblikovala u odgovore.
Trenutak kad sam legla i otvorila mobitel, nepoznato ime i poruka. Umrla je Niksi. Raspad sistema, težina, tuga, ljutnja, bol, prokleti rak…još jedna ode. Još jedna koja mi je svjesno ili nesvjesno pomagala na mom životnom putu. Kao i sve one koje su već otišle.
O svom životnom putu nisam razmišljala. Sa svakom smrću tonula sam dublje, jer JA sam ostala bez njih, jer one MENI trebaju, jer smo si imale još toliko toga za dati, bezgranično puno, a zašto i tko je to prekinuo??? Odgovora nema.
Odluka je pala na put vlakom, idem reći doviđenja do nekog novog susreta u nekoj drugoj dimenziji.
Nakon one bujice emocija i nakon što sam joj u sebi rekla sve što sam imala, kao i svakoj do sada, uhvatio me neobjašnjiv mir. Takav spokoj proširio se cijelim mojim tijelom, a ja ga nisam razumjela. Kako, zašto…bila sam zahvalna na njemu, ali ga nisam razumjela, došao je kao divan poklon.
Tek sama sa sobom, u polupraznom vlaku, sa slušalicama u ušima, shvatila sam ga. I stigao je za svaku. Nisam više bila JA, bile su ONE koje su mi toliko toga pružile.
Da, imala sam pravo istrest sav jad i sve suze za sve svoje Lavice koje su otišle, ali ovaj puta bilo je drugačije. Gubitak se pretvorio u takav mir, kao da je konačno pomirenje s njihovim odlascima došlo odjednom i nastavila sam graditi na tom putu od tri i pol sata i sagradila puno.
Svatko tko nam dođe u život, svatko s kim se ukrste naši putevi, prošao je s razlogom pa i onaj tko je imao najgoru namjeru, naučio nas je važne životne lekcije. To su oni koji brzo dođu, brzo prođu i ošinu nas, nakon čega se osjećamo loše, ali izvučemo iz tog lošeg ono najbolje. Zatvorimo vrata onima koji nam isisaju zadnji atom snage iz tijela, a otvorena vrata ostavljamo onima koji nas ispunjavaju.
Oni koji dođu i ostanu, bili i dalje s nama ili završili svoj put i prešli na drugu stranu rijeke, su kao drago kamenje koje uvijek i zauvijek treba čvrsto stiskati u duši, u sred prsa, u srcu, gdje god osjećali da pripadaju.
Shvatila sam zašto su one koje su bile i više nisu, prošle kroz moj život. One su moje učiteljice, moji gurui, one koje su me uzele za ruke i naučile svemu ovome što danas jesam. Bez njih, bila bih smrvljena, prazna i sama, duša koja luta, zapela u vremenu i prostoru, nenaučena otvoriti sebi put prema naprijed.
Koliko god nekome zvučalo suludo, koliko god se to ponavljalo, ali da, kako god završila, bolest je najbolje što mi se u životu dogodilo.
Da neki su otpali, neki su na putu da otpadnu. Da ima onih koji, bez obzira na faze u mom rakobornom životu prolazim, čvrsto stoje ne pitajući me zašto nešto radim, nego su jednostavno tu.
I ne manje vrijedne, one koje su ušle u moj život na putu zvanom „rak“, one koje su se s razlogom potkožile u moj život i ja u njihov. Sretna sam što ih još uvijek imam dovoljno u životu da jedna drugu guramo i učimo.
Sretna sam, jer su one koje su otišle, baš odabrale moj život i ostavile trag koji nitko nikada neće izbrisati. Svaka mi je dala nešto, od sigurnosti, unutarnjeg mira, borbenosti do toga da sam naučila oprostiti. Ostavile su mi sve to u nasljeđe i već dugo pružam dalje.
Bilo bi lijepo da su tu, oh kako bi bilo lijepo! Ali na mom putu, gledajući kroz prozor vlaka život, razbistrilo mi se da sve na ovom svijetu ima svoj početak i kraj, od cvijeta, lista na drvetu pa do ljudskog života. I da ne možemo utjecati koliko će to između trajati, ali možemo ono što imamo provesti u davanju. Jer što je život ako nećeš dati onog čega imaš u izobilju pa makar to bile misli, ispružena ruka onom tko je treba, a tvoja je slobodna za dati. Pa dajmo!
Shvatila sam da su kroz svoj put ostavile trag, ne samo meni, nego svakom svojom riječi, izrečenom ili napisanom, svima. Tko god je pažljivo poslušao ili pročitao, mogao je puno naučiti. Dale su.
Zbrojila sam dva i dva i iskristaliziralo se, ni jedna od njih se nije bojala, bile su spremne za odlazak, za kraj jednog dijela puta.
Smrt, ne bojim je se više, jer kako je Nikolina napisala, ona je uvijek tu negdje, ne možemo se odlijepit od nje, niti pobjeći koliko god željeli ili se trudili.
Zato napravimo od svog kruga života davanje i ispružene ruke. Sve što smo dobili, pružimo dalje. A ako DOBRO razmislimo, znat ćemo da smo puno dobili.
Netko će narasti zbog nas, shvatit će da život nije samo igra, ili možda je, ali neka onda bude međusobna igra. Pomozimo izgraditi nečiji svijet koji se urušava ili se jednostavno radujmo s drugima.
Sve bi one to rekle, znam da bi, drage naše cure.
