Sonja Grgat, osobno meni jako bliska osoba, ali pišem bez imalo pristranosti. Sonja je prošla sve ono što jedan onkološki pacijent ne bi smio proći. Dijagnoza raka – sama po sebi teška, gubitak posla tijekom liječenja – osjećaj otpisanosti, kako bi mi onko frajle rekle – živa pokopana. Bez ijednog ostvarenog prava, bez ijedne riječi da imaš neka prava, bez kune u džepu – budi osjećaj jada. Izdići se iznad svega toga što ti država maćeha (ne)donese i osnovati Udrugu (Caspera) je svojevrsna hrabrost. Davati od sebe sve što možeš, a ne primati ništa zauzvrat od maćehe dovodi do pucanja. Trenutak pucanja moje Sonje donio je sav jad kojim se tretiraju onkološki pacijenti. U lijepoj našoj maćehi.

Svaka priča ima svoj put, svoju snagu, svaka ispričana na poseban način. Kako nakon dijagnoze raka dojke i vrtloga emocija izvući hrabrost i nastaviti dalje? Pojavi se iza ugla i povuče, bez odustajanja.