Lijepa naša, maćeho!
Sonja Grgat, osobno meni jako bliska osoba, ali pišem bez imalo pristranosti. Sonja je prošla sve ono što jedan onkološki pacijent ne bi smio proći. Dijagnoza raka – sama po sebi teška, gubitak posla tijekom liječenja – osjećaj otpisanosti, kako bi mi onko frajle rekle – živa pokopana. Bez ijednog ostvarenog prava, bez ijedne riječi da imaš neka prava, bez kune u džepu – budi osjećaj jada. Izdići se iznad svega toga što ti država maćeha (ne)donese i osnovati Udrugu (Caspera) je svojevrsna hrabrost. Davati od sebe sve što možeš, a ne primati ništa zauzvrat od maćehe dovodi do pucanja. Trenutak pucanja moje Sonje donio je sav jad kojim se tretiraju onkološki pacijenti. U lijepoj našoj maćehi.
Svi vi koji ste čitali moje priče, znate da većinu stvari u životu okrenem na dobro.
E pa, sad nije o tome riječ.
Ne želim, niti ne mogu okrenuti na dobro.
Tužna sam, povrijeđena, ponižena i nadasve "raspižđena".
Ljuta sam ko ris.
Dakle, od 2014. se vodim kao onkološki pacijent. Naime, imala sam dijagnozu invazivnog karcinoma dojke, 100% hormonski ovisnog. Vrlo agresivnog i nezgodnog. Prošla sam liječenje koje su doktori savjetovali. Mastektomiju dojke (otklanjanje dojke i umetanje implantata). Kirurg koji je odradio taj posao je odradio da oprostite "sranje". Umetnut implantat veličine 1 u kožu dojke koja je veličine 7.
Dakle, svaku godinu mijenjam silikonsku protezu (onu koju stavite u grudnjak), a koju na svu sreću, eto dobijem od države.
Da ne zaboravim, još dobijem od iste te države dva grudnjaka godišnje.
Wauuu, a ja se nešto žalim.
Dakle to je jedini benefit koji sam iskoristila u 8 godina svoje bolesti.
Mnogi će možda promisliti pa 8 godina si tu, nije to ni bio neki rak.
E, za sve koji to pomisle, odmah u startu da objasnim.
Da, bio je neki rak.
Da ponovimo RAK.
Nakon mastektomije, naravno da sam prošla16 kemoterapija, e i da, znate, od tih 16, prve 4 su bile one crvene. Znate one, najgore, koje se još i popularno nazivaju "Red devil".
Mislim da ne treba previše objašnjavati šta ti naprave organizmu (do dan danas su mi nokti na nogama potpuno crni, hrapavi, da ne kažem neku drugu riječ).
Nakon tih fantastičnih kemoterapija, vidite čuda izvadila sam i jajnike.
Zašto?
Pa zato što sam imala tamo neki Rak, eto baš hormonski ovisan.
Nakon toga naravno da se piju i tablete koje ti blokiraju hormone, jer ni dalje nisam mirna iako su jajnici vani.
Gle čuda, te male tabletice koje pijem svaki dan i koje moram još uvijek piti imaju svoje nuspojave.
Jel to možete vjerovati, tablete, pa nuspojave?
Onkolog rekao, moraš ih piti ni manje ni više nego duuuuugih 10 godina.
Kad zbrojimo 2 i 2 još uvijek pijem te male tabletice koje mi produžuju život i drže me zdravom. One su svojevrsna zaštita od povrata bolesti. Za pravo reć već mi se poprilično gade te tablete, nuspojave i sve ono što se dešava sa mnom od kad ih uzimam.
Baš taj Rak, koji i nije neki, jer sam još uvijek tu, zahtjeva da dobijem i Zometu.
Šta je Zometa?
To vam je lijek koji sam dobivala, kako drugačije nego intravenozno, svaka 4 mjeseca. Dobivala sam ga da bih zaštitila svoje kosti, jer neke od malih tabletica koje moram piti duuugih 10 godina utječu na propadanje kostiju i uzrokuju osteoporozu.
Najvažnije od svega, kad sam završila s tim aktivnim liječenjem (kemo, vađenje jajnika, zometa) imala sam 45 godina, a sve je počelo u 41.
Mlada žena, jelda?
Da, mlada po godinama, a tijelo 20 godina starije.
Sad, kako nastaviti živjeti i raditi normalno?
Pa evo nikako.
Kod mene ništa nije bilo normalno, pa ni to. U tijeku kemoterapije, moj tadašnji poslodavac je odlučio da mu je jednostavno preteško produžiti ugovor, pa sam tako ostala bez posla ili bolje rečeno bez primanja.
Kako onda tako i danas.
Iako sam odmah otišla na zdravstveno, nikome, ali baš nikome nije palo napamet mi reći da imam pravo na osobnu invalidninu. Naravno da na kraju nisam ostvarila to pravo. Vjerujte dobro bi mi došlo onda.
Nakon što sam prošla liječenje, saznala sam za onih 600 kuna i onako se naivno ponadala da ću dobiti barem njih (znam žene koje su ih dobile iako su predale zahtjev kao i ja, par godina nakon liječenja).
Na vještačenju, je neki tamo takozvani vještak zaključio, da mi ti novci ne trebaju. Tim više zaključio je, da će moja dojka i moji jajnici (bez kojih sam ostala u 41.) ponovno narasti. Vjerojatno ima pouzdanu informaciju i sigurno zna, da ljudima nakon određenog vremena narastu novi, zdravi organi.
Hm, ja još uvijek čekam da se to dogodi.
Još uvijek dojka nema funkciju, a na mjestu jajnika je i dalje rupa.
Gospodin vještak je onako profesionalno i ljudski izjavio "Dajte da vidimo tu sisu" i jednom rečenicom uništio i ono malo nade koja je bila u meni za tih 600 kuna.
Naravno da ni to pravo nisam ostvarila.
Ne radi se o tim novcima, radi se o dostojanstvu čovjeka, žene, pacijenta, bolesnika.
Radi se o tome da se u ovih osam godina osjećam ko "govno" jer sam preživjela.
Osjećam se da me se kažnjava jer sam još uvijek tu. Kao da sam tu jednostavno predugo.
Svi koji me znate, znate da sam osnovala Udrugu.
Zašto?
Zato što želim, da nikad ni jedna žena ne prođe ovo što sam prošla ja.
Da se nikad ni jedna ne osjeti ostavljenom, da joj nikada nitko ne uzme ono što joj pripada (i ne samo žena).
Toliko sam ljuta, da mi jednostavno nije jasno. O čemu ovise procjene?
Dal' o tome, kako je dotični gospodin ustao?
Dal' na lijevu ili na desnu nogu?
Možda da saznam kad je ustao na desnu, pa da ponovno pošaljem zahtjev?
Pitam se jel moguće da bilo koji pacijent ovisi o volji vještaka?
Osobno ne znam kako ovo drugačije protumačiti.
Nije mi jasno, kako su jedna pravila kod nas, a druga recimo u Zagrebu, Rijeci, Dubrovniku.
Tko to određuje?
Jedna odluka gospon vještaka mi je uzela pravo na božićnicu, na trajekt (to je ono što znam).
Suma sumarum.
Dobro je pa imam muža, pa imam sina, pa imam kćer, to znači da imam koga žicati.
Super osjećaj.
Imati 50, a nemati za uloške (samo mi sreća ne trebaju, jer jajnika ionako nemam).
Mada, moram reć iskreno.
Umorna sam od borbe s vjetrenjačama. Umorna od dokazivanja da sam bila bolesna, a zapravo sam još uvijek u liječenju. Dok god sam na hormonskoj terapiji nisam završila, još uvijek traje.
Još dvije godine.
Možda do tada i nađem posao, al' sumnjam.
Opcija za rad na 4 sata ne postoji, a osobno nisam sposobna za više.
Iako vještak kaže da jesam.
Doduše, moram reći da svaki čas očekujem da mi narastu novi jajnici i nova sisa.
Po mogućnosti da bude iste veličine kao i druga i da bude funkcionalna.
Možda onda i budem mogla raditi 8 sati.
E, Lijepa naša, maćeho.
Meni si dobro dopizdila.
Možda sam se nekad i pitala, zašto nam mladi odlaze.
Danas, više ne.
Ljudi bježite iz ove crne rupe, koliko vas noge nose.
Ovde odavno poštenja nema.
P.s. ovo je isključivo moj osobni stav i osvrt.
Caspera nema nikakve veze s istim.
