Anja i Lana - U vrtlogu bolesti

Kako se Lana nosila s tim kada je shvatila da je kraj?

Nije shvatila. Vjerojatno dio nje je, ali nije si nikada dopustila do kraja shvatiti.

Išli smo redovno u Frankfurt, gdje nam je liječnik pomagao obuzdati njen tumor da se ne širi toliko nekontrolirano, ali došlo je do trenutku kada to više nije uspijevalo i tumor joj se proširio posvuda.

Nismo joj to nikada rekli, a nismo joj rekli zato što ona nije pitala, znala je.

Kada je bila na Rebru i jedva preživjela, radili su joj CT, ona nikada nije pitala za taj nalaz niti liječnike, niti nas i meni je to bio znak da ona ne želi znati. Išli smo za tim da joj je tako lakše.

Samo sam joj rekla da se pojavila jedna točkica na jetri, a bila je cijela jetra i cijeli trbuh, ali nismo joj govorili, jer ona to nije htjela znati. Sigurno je u dubini sebe znala, podsvjesno.

Rekao nam je da se čuda uvijek događaju, iako je bio svjestan svega, ali nama je ta rečenica toliko značila “kad njoj bude bolje”.

Kada se vratila s Rebra, u što nitko nije vjerovao da će uspjeti, rekla je “Molim te dogovori mi novi Frankfurt”. Mi smo se samo molili da uspijemo dogovoriti, iako smo znali da ona u tom stanju ne može ići, ali smo htjeli da nam doktor samo kaže da kada bude bolje može ponovo doći. On je isto znao kakva je situacija, vidio je sve nalaze, ali sam mu užasno zahvalna i to sam mu nakon svega i napisala, da je on jedini koji nas nije ostavio cijelo to vrijeme, nego je moju sestru doživljavao kao živu osobu do kraja, dok ostali liječnici nisu.

Rekao nam je da se čuda uvijek događaju, iako je bio svjestan svega, ali nama je ta rečenica toliko značila “kad njoj bude bolje”. Nema veze što će biti sutra, ali samo da mi danas možemo živjeti na toj rečenici i da imam nešto njoj za reći što neću izmisliti. Kada sam joj to rekla, odmah je željela da krenemo sve pripremati, karte i sve što je trebala da je spremna ići ponovno u Frankfurt. Ponavljali smo joj da mora skupiti dovoljno snage.

Tjedan dana prije smrti bila sam kod nje, bila je super raspoložena i pričali smo o božićnim poklonima. Ona je nama naručivala poklone pa je govorila što bi ona željela, a željela je mucaste čarape, novu dekicu i bojanku za odrasle, jer je to jedino što je uspijevala raditi. U tom trenutku ona nije uviđala da je kraj. Mi smo znali, jer kratko je disala, nije više mogla gutati, svaki zalogaj koji bi gutala je bio problem, bila je na ogromnim dozama lijekova.

Mogli smo se uživjeti s njom u to da je ona živa. Nikada nisam sjedila uz nju i oplakivala njezinu smrt, koja je bila blizu, niti sam imala u glavi da je ona tu s nama još nekoliko dana, niti sam se opraštala od nje.

‍

‍

Osobno mi je malo teško prežaliti to zadnje popodne s njom. Kada sam došla, njen suprug mi je rekao da me vjerojatno neće prepoznati, jer se već gubila, ali kada sam ušla u sobu rekla mi je “heeeeej”, onako veselo, skužila me. Držala sam je za ruku i u jednom trenu sam joj rekla “u redu je”. Mislila sam u redu je ako odeš i mislim da me doživjela u tom trenu, shvatila je na što mislim, jer se sjećam njenog pogleda. Pogleda olakšanja.

Odmah nakon toga je pala u komu i ujutro je umrla.

Ono što ja sebi ne mogu oprostiti je što nisam ostala s njom, spavati uz nju na krevetu, a nisam zbog toga što sam bila opterećena da joj bilo kojim postupkom dam do znanja da je to sad to. Zbog toga se grizem.

U cijelom tom procesu, od kada je postalo kritično, najgore mi je bilo kada bi joj bilo loše, a nisu je željeli primiti u bolnicu, jer zašto pa ona umire. “Zašto ste ju doveli pa znate kakva je dijagnoza?!” Doveli smo je zato što je vjerovala da će joj liječnici pomagati do kraja. I onda mi njoj moramo reći da je toliko loše da je ne žele više niti u bolnici. Kako joj to reći?

Kada si tako loše doslovno svaka pozitivna stvar ti pomaže. Um da bi uspio uopće sve to izdržati psihički, doslovno se posloži tako da ako dobiješ injekciju C vitamina i ako vjeruješ u nju, tvoj dan će biti sretan. Ona je bila takva, osjećala je da se liječi i davalo joj je snagu za svakodnevni život, a davalo je i nama.

Onda odeš na internet i samo čitaš kako je sve to prevara. Dobro, svaki normalan mozak zna da nećeš ozdraviti od C vitamina, ali ako to nekome daje nadu, zašto je uporno ubijati. Čemu ubijati nadu u to malo što si osoba uspije stvoriti. Ako netko vjeruje da će mu pomoći limun, neka vjeruje u to. Super je što se može dovest do toga da vjeruje, čak i ako nema nikakvog smisla.

‍

Misliš li da je bolje kada shvatiš da je kraj, provesti to vrijeme s obitelji, ne mučiti se raznim tretmanima, odlascima u bolnicu, terapijama ili je bolje do zadnjeg trenutka gurati?

To ovisi o osobi, jako je individualno. Mi smo prepoznali u njoj da se želi boriti do kraja i prihvatili smo to. Da je ona bila drugačija i da smo mi primijetili da je ona umorna od svega, da ne želi više, odustali bi.

U tim trenucima nismo gledali na godine, nego ako bilo što napravi možda će joj dati još dan viška. Davali su joj tri mjeseca, ona je živjela još godinu dana. Krvna slika joj je gotovo do zadnjeg dana bila savršena, jer je radila sve živo sa strane što je mogla. Svatko želi opcije. Ako znaš da ti nešto i neće pomoći, ali ti daje dan viška, zašto ne?

Nikada nisam sjedila uz nju i oplakivala njezinu smrt, koja je bila blizu, niti sam imala u glavi da je ona tu s nama još nekoliko dana, niti sam se opraštala od nje.

U periodu nakon tih prvih kemoterapija, dobila je prvi puta zapetljaj crijeva, to je bilo jedno od njezinih najgorih stanja. Povraćala je bez prestanka, što je značilo da crijeva ne propuštaju. Nazvala sam odjel da pitam što da radimo. Bilo je to osam mjeseci prije njezine smrti, rekli su nam “Pa gledajte, što vi očekujete, znate dijagnozu. Ako želite da umre u bolnici dovedite ju, a ako želite da umre doma, ostavite ju doma”. Naravno, ne želiš da umre u bolnici sama, bez ikoga i ostavili smo je doma.

Danima je nastavila povraćati i umirati u tim bolovima, da bi onda rekli, sad je dosta, idemo u bolnicu. U bolnici su rekli “Ah, ima zapetljaj crijeva, sad ćemo mi to riješit”. Danima je patila zbog nas i zbog njih, jer nismo htjeli da umre sama u bolnici, kako su rekli, a ona je živjela još osam mjeseci. Nisu se niti potrudili razmisliti što bi joj moglo biti, nego samo, imaš rak, umireš i gotovo.

‍

Nakon svega što ste prošli, što bi ti rekla o našem zdravstvenom sustavu?

Rekla bih to da me strah biti bolesna. Dijete mi je nedavno bilo bolesno, da nije bilo svega sa sestrom, ja bih mirne duše i srca otišla sa svojim djetetom u bolnicu, vjerovala im dvjesto posto. Ne bih se raspitivala, istraživala, googlala…jednostavno bih vjerovala, jer sam vjerovala da će se doktori boriti za tebe do zadnjeg trena i da im je svaki tvoj dan bitan. Onda sam shvatila da im nije bitan. Ima liječnika kojima je, ali na žalost jednom kada oni odluče da je gotovo, više se neće boriti za dodatna dva dana tvog života.

Sada se bojim za sve nas, jer da se dogodi slično bilo kome od nas, točno bi znali na čemu smo. Pošalju te doma i znaš na čemu si. Nikome više ništa ne vjerujem. Ono, kao da to nije nikakav big deal, shvatila sam da smo mi njima samo broj. Borit će se dok vide nekakvu nadu, ako je više ne vide, a dobro.

Neko vrijeme smo morali biti još u kontaktu sa sestrinom onkologicom. Rekla mi je “za nju nema nade, ona umire, možete joj radi njezinog psihičkog stanja dati ove tablete kemoterapije da ih pije, tek toliko”. Rekla sam joj da ih ona ne želi piti, boji se nuspojava. Radije će se boostati vitaminima i vjerovati da će joj to pomoći.

Nije mogla vjerovati da joj to govorim, iščuđavala se.

Čekaj malo, umire kako god, protiv si toga da se ona šopa vitaminima što ona želi raditi, ali ćeš joj s druge strane dati tablete za koje sama kažeš da ne pomažu i od kojih će joj biti loše. Koja je tu logika?

Ne morate mi preporučiti “cijeđene limune”, ali samo podržite tu našu odluku, obzirom da i tako drugih opcija nema.

S druge strane, liječniku iz Frankfurta ću doživotno biti zahvalna što nam je dao tolike mjesece s njom. Iako nam je na početku odmah rekao da je to palijativno, nije rekao da će ju izliječiti, ali dao ti je nešto za što se možeš držati.

‍

‍

Liječnik alternativne medicine kod kojeg je išla u Zagrebu, do samog kraja nas je pitao za nalaze, pitao kako smo. Svi drugi, ništa. Onog trenutka kad je otpuštena iz bolnice kao netko tko umire, više nije bila bitna. Ne možeš doći do liječnika, neće ti se javiti, ništa. Jer, što mi hoćemo, ona umire. Pa dobro umire, ali ima pravo na dostojanstvenu smrt, da ju ne boli.

Taj dio mi je nečovječan i nehuman.

Navest ću primjer, nakon što su njeni bolovi postali nesnosni i učestalo smo zvali odjel, rekli su nam da im više ne smetamo i poklopili slušalicu. Tada je krenulo navlačenje veza, kako bi joj uspjeli osigurati dovoljnu dozu morfija.

Svatko želi opcije. Ako znaš da ti nešto i neće pomoći, ali ti daje dan viška, zašto ne?

Ostavši bez opcija u klasičnoj medicine (izuzev palijativnog liječenja u Frankfurtu) naišli smo na alternativnu Gerson terapiju, koja nam je davala potrebnu nadu da još nismo iscrpili sve mogućnosti. To nam je bilo nešto što smo svi znali da neće uspjeti provesti, ali je bilo jako lijepo pričati o tome, bila je divna atmosfera dok smo se s time motivirali.

Sve te neke stvari koje nisu unutar klasične medicine su nas izvlačile do samog kraja.

Po meni je svaka odluka okej, to je baš nešto što svatko mora za sebe odlučiti. Dok god u nečemu možeš naći neku nadu, zašto ne?!