Proći karcinom dug je i težak put, kako za tijelo tako i za psihu. Puno je uspona i padova, povlačenja u sebe do trenutka kada shvatimo da nas život neće čekati. I jednom je previše, a kada se dogodi dva puta i teže je i lakše, jer znaš što te čeka. Upravo to se dogodilo našoj Milici, koja je odlučila u mjesecu koji je posvećen borbi protiv raka dojke opisati svoje iskustvo.

Ana nas je počastila još jednim tekstom za koji ne bih trebala ni uvod pisati, jer svakom rečenicom jasno izrazi ono što osjeća. Ali ne samo ono što ona osjeća, njezini tekstovi su kao odraz u ogledalu svih nas koji prolazimo isto ili slično. Dok se kotrljamo kroz život i čuvamo stvari za „ne daj Bože“, zaboravljamo na ono najvažnije što će nam trebati ako se „ne daj Bože“ dogodi, naše emocije. Najgori način kako naučiti usporiti je kada moramo, zato vrijedi pročitati svaku rečenicu i onima koji jure kroz život, kao i onima koji su usporili korak, kao podsjetnik.

O sarkomu nisam znala gotovo ništa, dok mi u život nije ušao „moj“ rak, a zatim Ljudi koji su nosili „svoje privjeske“ pa i dvije divne žene sa sarkomom. Kristina je u mom životu postojala i prije ovog portala, bila je dio njega od samog početka, ali prije svega, Kristina je jedno predivno, veliko srce puno suncokreta.

Imati Ivu u svojoj blizini velika je privilegija, jer u paketu dobijete i glazbu i smijeh i emocije. Ne možete je ne voljeti, jer toplinom kojom pristupa svojim članicama zbora i osmijehom kojim obasja sve oko sebe, dopuštaju otvorenu i prijateljsku atmosferu. S Ivom je lako raditi i ostati svoj, uživati u svakoj noti i prepustiti se. Vrijeme koje svaki puta proteče brže nego bi trebalo.

Dijagnoza raka dojke nikada nije lagana, liječenje je često „Danteov deveti krug“, ali upornost i volja svake oboljele žene, cilj zvan život ono je što nosi svaku od nas. Kao i sve priče oboljelih i priča Branke Stojanov nada je za sve one koje su na početku ovog puta, nada i dokaz da je na kraju puta život.

Prije nego pokušamo pomoći drugima, važno je voditi brigu o vlastitom mentalnom zdravlju. Biti utočište i pružiti ruku drugom ljudskom biću posebno je iskustvo, ali prije toga pobrinimo se da smo mi dobro i da se u pomaganju drugima sami ne praznimo. Tako piše naša Mateja, koja je s nepunih dvadeset i šest godina dobila dijagnozu AML – akutne mijeloične leukemije.

Život piše čudne priče i u tim pričama uvijek nešto čekamo. Ponekad nam da i po nekoliko rođendana koje nije lako čekati, ali su najslađi, jer znače život. Bila to jedna godina i jedan rođendan od dijagnoze maligne bolesti ili pet, šest, deset…svejedno je. Svaka godina nosi jednu malu pobjedu, novu snagu i vjeru da ćemo ostati na tom putu. Marija nam piše o nekoliko svojih rođendana, a mi joj želimo još puno slatkih pobjeda u broju godina koji je čekaju.

Kao pacijenti se, doslovno, učimo primati podršku. Nije to jednostavan put, posebno kada nam je potrebna samoća da se ogolimo najprije sami pred sobom pa onda lagano prihvaćamo ono što nam pružaju naši bližnji. Jedan korak teže je naći se s druge strane, kada bliska osoba oboli i odjednom smo mi ti koji bi dali sve, preuzeli sve na sebe da ne osjeti teret bolesti na leđima. Putovati zajedno na putu straha i navijati za život. Hvala našoj Ani na divnom tekstu.

Prođe i taj listopad. Sve o čemu se pisalo i glasno vikalo, čekat će opet neka bolje vremena, nove listopade. Gorak okus ostavlja ono što je bilo i nikada se neće ispraviti, ono što bi moglo biti, a hoće li? Naša Kate odlučila je napisati nešto na temu prevencije i kroz riječi odbaciti sve ono nevaljalo, da opet život zamiriše u svojoj punini, za neka nova proljeća.

Kemoterapija, opadanje kose, ćelave glavice… Sve ovo donosi određenu težinu onoj koja to „nosi“ na sebi, ali i u sebi. O jednoj malo drugačijoj perspektivi koju dobijemo liječenjem raka, o čistoj emociji i snazi, piše nam naša Željka. A Željka nam je poklonila i malu galeriju ćelavih glavica.

Kako izgleda život jedne onko pacijentice godinu dana nakon onih teških riječi – imate rak? Kako je doći opet na isto to mjesto gdje ste čuli te riječi? Ivana ima odgovore, ali i riječi ohrabrenja.

Voljela bih da nikome ne treba sraz života i smrti da shvati koliko je malo zapravo puno. Koliko su ljudi važniji od stvari. Koliko nanizanih problema u našim glavama možemo staviti na stranu. Neka čekaju.

Prođu dani, prođu mjeseci i prođe godina. Jesmo li nakon svega isti? U sjećanju je još uvijek žena koja je možda živjela bez velikih briga, odluka, boli...hoće li se vratiti? Pročitajte novi tekst naše Željke, njene misli: "Nekada je sve bilo drugačije i divno je da sam nekada bila ti, ali jednako tako neprocjenjivo je sada biti ja. I sada nakon 365 izazovnih dana pitam se gdje si, vidiš li me, jesi li si ponosna na ženu koja si postala?!"

Listopad je krenuo u svom živopisnom ružičastom izdanju. Riječi, poruke, fotografije, sve ono što nosi poziv…misli na sebe, poštuj svoje tijelo, napravi preventivni pregled. Svaka od nas ružičastih zna, svaka od nas će sitnicom poslati poruku. Ako nikada, poslušaj sada, znat ćeš da je vrijedilo.

Rujan je mjesec svjesnosti o raku krvi. Donosimo priču jedne od heroina, Anice Črnile, koja je Non-Hodgkinov limfom pobijedila čak četiri puta. Slušati Anicu, njezinu priču, godine liječenja, sve uspone i padove i na kraju konačnu pobjedu, vrijedno je velikog poštovanja. Lavica u horoskopu i Lavica u životu.

One su žene koje su prošle put zvan rak. One su na svojoj koži osjetile sve što taj put nosi sa sobom. Nakon svega, odlučile su osnivanjem udruge Onko Beauty pokazati da liječenjem raka nismo manje žene, da imamo potrebe kao i svaka zdrava žena.

Najteži, najranjiviji, najmučniji dani koji najviše poljuljaju Lavovske živote su oni u kojima jedno od nas ode, prijeđe na neku drugu stranu. Vjera u pobjedu nad bolešću, stalna je i neupitna. No, odoše ponekad, bez pitanja i bez odgovora, znani i neznani, a što nakon svega ostaje u nama opisala je Katija na svoj jedinstven način, pomalo tužan, a opet životan.

Jedina garancija koju nam život daje je da je on sam nepredvidiv. Jedina istina koju sami sebi moramo priznati je da ćemo tražiti put, kopati, voljeti, griješiti, uživati, padati i rasti. I opet ispočetka. I još sto puta, do posljednjeg daha. Pomirena sa sobom, sigurno znam da greške nisu tu da bi očajavali zbog njih, tu su da nam pokažu put. Samo ga trebamo prepoznati i prepustiti se.

Kada bih mogla, prišla bih ti i rekla da sam počela cijeli život ispočetka i da mi je istinski lijepo. Uzela bih te za ruku i provela kroz novi život, pokazala ti sve, ama baš sve. Sve ono za što nisi znala, a toliko je divno. Sretan mi, ne, sretan NAM četvrti rođendan!

Jesmo li sami izazvali bolest? Je li rak došao zato što smo nešto krivo napravili, krivo se osjećali ili pojeli nešto što ne spada u spektar zdrave hrane? Neki kažu da je „osoba C“ upravo ta osoba, sama kriva za onu malu, a nezgodnu riječ „rak“.

Biti psihoterapeut ženama oboljelima od raka za Laru je dar, vidi veliki potencijal u tom radu i kaže da je njene „cure“ liječe. Svjedočiti transformaciji tih žena kroz psihoterapiju za Laru je moćno i prilika da naučiš što je važno, kako cijeniti život.

Nekad je potrebno malo vremena da se stvari slegnu. Tekst čeka već neko vrijeme da se sve posloži i dočekao je. I nedostajanje se zna posložiti, onaj tren kada osjetiš mir u sebi, kada u glavi i srcu osjetiš da sve ima svoj početak i kraj. Kraj je često prije nego zamišljamo i možemo prihvatiti, odlasci su teški. Još nismo naučili, a niti nećemo, zaustaviti ih, ali zato ostaje puno toga u nama što je neizbrisivo. - Godina postaje preduga, prepuna je nedostajanja, a tako brza da je još uvijek sve živo. Samoća budi sjećanja, naviru kao bujica. Želje, snovi, sve ono što smo trebale, a nismo. Ali hoćemo jednom, sigurna sam. Tu ste kao sjena dokle god mogu gledati, šapćete dokle god mogu slušati. Volem!

Pričati o proživljenom iskustvu sa rakom nikada nije lako, ali kada to iskustvo prati duboki osjećaj krivnje, sigurno je još i teže. Priča koju nam je napisala Darija upravo je takva i upravo zato je iznimno hrabro progovoriti, ne samo o pozitivnim stvarima, nego i o onima za koje mislimo da smo krivo napravili. Iskreno napisati da nismo napravili nešto što smo trebali i da je iz toga proizašlo nešto što je otežalo život i nama samima i obitelji, ali i ukazati koliko je važno voditi brigu o sebi, o svom zdravlju, ići na preventivne preglede čak i onda kada mislimo „to se meni ne može dogoditi“, „nitko u obitelji nije imao rak“. Rak ne prepoznaje ni dob ni spol, ni obiteljsku anamnezu, rak se može dogoditi svakome.

Tanja Gombar koja je dijagnozu raka dojke dobila 2018. godine, u čekanju na odluku konzilija treba li na kemoterapiju, slučajno je saznala za Oncotype testiranje. Niti liječnici, a ni Google nisu pomogli u pronalaženju odgovora gdje se testirati i kako uopće provesti cijelu proceduru, ali je Tanja svojom upornošću došla do cilja, testiranje i liječenje bez kemoterapije. Što je Oncotype test? Genski test koji mjeri ekspresiju dvadeset i jednog gena u tkivu tumora, primjenjiv za pacijentice u ranoj fazi invazivnog raka dojke, a rezultati pomažu u procjeni kolika je korist od kemoterapije i je li uopće potrebna. Tanja nam je ispričala svoju priču, pročitajte!

„Dal' grom odabira hrast? Ili se to pak hrast munjama nametne“ ili vječno pitanje „zašto baš ja?“ Smije li biti patetike, jesu li sve priče iste, smije li biti suza, smijeha, nesigurnosti, sreće? Zašto ne, pitam se. Rekla bih da ljudski život ne smije imati zabrana, niti u jednom smjeru, jer nije ravna crta niti u najboljim danima. Dobre, loše emocije, sasvim svejedno, samo da su nama osobno u tom trenutku u redu. Doći će vrijeme rasta, doći će vrijeme kada ćemo se s mirom moći osvrnuti na sve što je iza nas. Dok traje bura, neka je, otići će kao i svaka druga. Kada krene ples, pustimo ga neka traje. Freestyle u ritmu života, možemo skupa.

Nagrada Vesna Andrijević Matovac – VAM dodjeljuje se u spomen na osnivačicu i prvu predsjednicu udruge SVE za NJU, pojedincima za njihov doprinos u promicanju prevencije raka i skrbi za onkološke bolesnike. Ove godine dobitnica je Sonja Grgat, predsjednica udruge Caspera. Kada se konstantno daješ, onda mora doći i nagrada za sav taj trud. Sonja je svojim radom i trudom zaslužila dobiti ovu vrijednu nagradu i voljela bih kada se ovi redovi ne bi mogli samo čitati, nego i čuti, taj žar s kojim ih je izgovorila, ta zahvalnost i silina emocija. Bilo je zadovoljstvo biti uz nju, gledati tu sreću i upijati svaki trenutak. Kao što Sonja ima svoje uzore, tako je i ona jedan veliki uzor, inspiracija i prijatelj. Ponosna sam što je dio mog života.

Priče…dobre i loše, kao i emocije, sve moraju biti tu. Zadnje tri kao trilogija života. Oda životu. Kako od dna do vrha. Kako se pomiriti s činjenicom da ste dobili dijagnozu koja lomi, rak?! Kroz vrtlog emocija, kroz liječenje, kroz odnose, kroz nove i stare ljude, kroz dobro i zlo…kako naći put i reći: „U redu je, to sam sada ja. Možda nešto drugačija fizički i psihički, ali naučila sam slavit život!“ Put nije lagan, nećemo nikoga zavaravati. Ako se pobrinemo za sebe, ako istinski pogledamo u sebe i pronađemo ono davno izgubljeno ili nešto novo, svejedno je, unatoč svemu lijepo je naći se na tom putu. Nakon prvog dijela „Rak na dalmatinski“, Katija donosi nešto novo, ono što je našla u sebi.

Sve je u redu, kako god se osjećaš. Smiješ i vrištati i šutjeti. Smiješ i plakati i smijati se. Imaš svako pravo na to. Imaš pravo zbog neprospavanih noći, boli, tuge, terapija…imaš pravo na osmjeh. Svoj i tuđi. Sve ono što se čini strašno, što ti okupira misli najgorim scenarijima, ne brini, istopit će se, vidjet ćeš onu sunčevu zraku koja će te obasjati. Tvoja je, prigrli je. Za sreću nije potreban posložen život, potreban je samo tvoj unutarnji glas koji kaže da je sreća baš u ovom trenutku, sada i ovdje. Sreća si sama TI!

Za dan žena, priča jedne žene koja je u inat svima odlučila biti dobro. Vjerojatno u borbi i inatu, slična svim pričama onih koje su oboljele od raka. Dovoljno teško samo po sebi, saznati da se moraš izboriti za zdravlje, dobiva na težini kada okolina ne shvaća da nije na njima borbu činiti još težom. Od prvog susjeda do poslodavca, često se provlače priče i problem bolovanja. Priče koje, obitelj oboljele osobe, dodatno opterećuju, posebno kada se radi o djeci kojoj bi se trebalo puno obzirnije obraćati ili još bolje ne obraćati, to je posao roditelja. Anita, koja je danas srećom dobro, opisala nam je kako je to izgledalo u njenom malom mjestu s kojim se, osim s bolešću, morala nositi i boriti.

Priče koje najčešće dobijemo su one žena koje su već prošle liječenje i mogu sagledati sve iz neke druge perspektive. Željkina priča je posebna, jer je u sred liječenja, a već je shvatila toliko toga. Od onoga da nema poslagivanja u životu, jer ne znaš što sutra donosi, do toga da uspori, da zahvali, da preda dio svog tereta drugima pa i da kosa ne mora biti „fresh.“ Ništa ne mora biti fresh, osim nas samih i rekla bih da nas Željka, na sred svog puta zvanog rak, može naučiti puno toga. Čak i nas koje smo prošle liječenje i ponekad zalutamo nekim krivim putem. Čitajući ovaj tekst, shvatiš to opet iznova i hvala ti na tome Lavice.

Postoje tekstovi koji te ponekad ostave bez riječi, zaustave dah dok čitaš. Ovo je jedan takav. Što kada se, i sami bolesni, nađemo s druge strane…jesmo li se ikada zapitali kako je drugoj strani bilo kada su se suočili s našom bolešću? S našom ranjivošću? S tugom i strahom u očima koju smo bezuspješno pokušavali sakriti. Ili sa borbenošću, koja nas je štitila od ranjivosti. Trenutak kada padaju sve maske, kada ispustimo sve iz sebe, kada samo želimo grliti našeg velikog dječaka. Katija nam ovaj puta ne donosi drugi dio priče svog dalmatinskog dišpeta u okršaju s rakom, ali donosi nešto moćno…

Znate onaj osjećaj kada sa svoje strane odradite sve što treba? A znate li onaj drugi kada svoje povjerenje i život poklonite liječnicima? I u miru ste sami sa sobom. Redoviti. U pravim rukama. Ali ponekad se dogodi, koliko god vi odradili sve, koliko god poklanjali povjerenje, da se život malo poigra. Igra zna biti kontra vas, ali i u njoj možete imati sreće i doći u ruke nekome tko će sve dva puta provjeriti. Hvala sreći, jer je često baš ona ta koja će nas spasiti, bez obzira koliko vodili brigu o sebi. Jedan rak na dalmatinski, jedan put kojeg je dotaklo malo sreće i puno upornosti u igri zvanoj rak. Donosimo prvi dio Katjine priče.

Nešto više od dvije godine prošlo je otkada smo krenuli s našom Mamo pričom. Obilježiti početak bilo je divno, zahvaljujući mojoj kćeri, kroz izložbu “Od manjka glava ne boli.” Priče žena koje boluju od različitih vrsta raka, njihove emocije sročene u riječi koje će zauvijek ostati zabilježene na stranicama ove male, a velike zajednice. Tekstovi koji možda svaki dan nekoga inspiriraju u počecima puta zvanog RAK ili će možda jednog dana biti potpora nekome tko će trebati. Hvala vam divne žene što ste obilježile jedan novi početak, jedan zacrtani put. Put koji me ispunjava, jer je tu za druge.

Na dan prvog rođendana portala Mamo dobila sam ovaj tekst. Pisan rukom naše Ane koja je već prije u dva dijela opisala svoju borbu, čini se kao pun pogodak baš za prvi rođendan. Sažela je Ana u jednom tekstu sve priče, sve tekstove, sve ispovijedi, tuge i sreće. Sažela je razumijevanje i prenošenje svega onoga što nas, koji smo okusili neku drugu stranu života, sjedinjava u jednom – u borbi za goli život i duhu koji ne klone, nego kroz potrebu pričanja i pisanja prenosi sve ono što će možda jednog dana nekome pomoći da ustraje na svom životnom putu. Svi oni koji su okusili bolest i oni koji na sreću nisu, naći će nešto u ovom zaista vrijednom tekstu. Ako ništa, barem potporu i onu ispruženu ruku koju jedni drugima možemo dati.

Život sa rakom dojke u obitelji nije nimalo lagan. Kada prođete kroz liječenje pa i smrt voljenih, uvijek je u glavi strah i pitanje hoće li se i meni dogoditi?! Važno je prihvatiti odgovornost za sebe i redovito se pregledavati, ali kada život postane užurban i pun obaveza, zaboravimo i na ono najvažnije. Sanja nam piše baš takvu priču, ali na sreću njeno tijelo je davalo signale i otišla je na pregled. Kao i svatko tko se susretne sa dijagnozom bilo kojeg raka, najprije trebamo u sebi prihvatiti ono što se događa da bi lakše mogli proći kroz liječenje i nastaviti život, jer on ne završava dijagnozom raka.

Dobro je željeti, dobro je sanjati lijepu budućnost, samo, koliko unaprijed i pod koju cijenu. Dobro je imati financijsku sigurnost, ali ako nas put do nje pojede fizički i psihički, znači da smo odabrali pogrešan put. Ponekad je bolje imati manje želje i polako graditi budućnost, nego letjeti previsoko, ako nam taj let oduzima duševni mir. Ovo je priča kako stres i previsoki ciljevi koje sebi često zacrtamo mogu odvesti u krivom smjeru. Ovo je priča koja dokazuje kako unutarnji mir nema cijenu. I priča o tome kako nas često tek dijagnoza raka osvijesti.

Jednom davno, bila su neka vremena, kada bi me pet dana bolnice izbacilo iz cipela. Kako je u ovom krugu bolničkih dana sve odlazilo u neku katastrofu, tako se i moj pogled na taj dio svijeta mijenjao. Shvatila sam da moram, da nema druge. Rak me naučio strpljivosti. Prvi tjedan je bio vožnja unatrag, nakon toga je svaki dan pokazivao male pomake unaprijed. Strpljivo sam ih iščekivala. Strpljivo sam čekala svako premotavanje, jer je bilo bitno. Mali strah od komplikacija uvijek je bio prisutan, ali nisam mu dala da me obuzme i preuzme. Strpljivost.

Kada smo u liječenju bilo koje maligne bolesti, ponekad se pitamo jesmo li samo broj. Dođu trenuci kada se osjetiš zapostavljen. Od koga? Od zdravstvenog sustava. Iako mnogi rade svoj posao s ljubavlju, baš onako kako treba, uvijek ima situacija koje nas na neki način povrijede. Uplete se tu i pitanje jesmo li zaista društvo bez predrasuda, kakvim se volimo prikazivat. Samo jedna sitnica kao što je odabir hrane koju konzumiramo, može pokazati koliko se „drugačije“ ne tolerira. Pročitajte tekst iz pera pacijentice, osobno iskustvo tijekom liječenja maligne bolesti, akutne mijeloične leukemije.

Sve ono fizičko odrađujemo, često s naporom i bolom. Termini, pregledi, kontroliramo, pomažemo oku vidljivim ožiljcima da zacijele, brinemo o njima. I onda nakon svega pokuca i onaj oku nevidljivi ožiljak, onaj što ga nosimo u sebi. Malo je tvrdokorniji od prvog, borba s njim ponekad je teža, duža i mučnija. Pasti, tugovati, ljutiti se…samo su znakovi da smo ljudska bića. Nakon svega, dolazi do balansa uma i tijela i tada – samo pogled ravno, u život. Ana nam donosi drugi dio svoje inspirativne priče.

Rak ne bira dob. Rak nema kriterije, samo dođe. Kristina je imala samo dvadeset četiri godine kada je “došao.” Možemo samo zamišljati što osjeća mlada djevojka sa teškom dijagnozom, ali ona je sve proživjela i još proživljava. Tek sada nakon osam godina, kako sama kaže, kada je starija i zrelija shvaća što je prošla i zna da neki strahovi ostaju zauvijek. Kristina nas može puno toga naučiti, iako mlada, znala je što treba napraviti i tako sebi spasila život. Što nam je sve ispričala i što je osjećala pročitajte u našem tekstu i njenim ispisanim mislima.

Postoje tekstovi koji te vrate u prošlost, u kojima pronađeš sebe, jave se sve misli i emocije koje si prošao. Ovo je jedan od takvih tekstova. Suočavanje sa dijagnozom raka, onaj prvi val koji te udari tako da ne znaš za sebe. Nevjerica i stotinu pitanja koja se odvrte u sekundama, ali i ono nešto što nađeš samo u sebi, što ti nitko drugi ne može dati. Snaga. Ne znamo kolika je dok nam ne zatreba. Možda je tako i bolje, možda bi se potrošila da je iskorištavamo dan za danom. Ana je pretočila sve ono što se dešava u trenucima kada dobijete dijagnozu, pretočila je snagu.

Kroz cijelu godinu, a posebno u ovom mjesecu listopadu, posvećenom borbi protiv raka dojke, bitno je progovarati, bitno je ispričati svoju priču i potaknuti druge žene da rade samopregled, da idu na preventivne preglede. Napipali nešto ili ne, svaki od tih pregleda može spasiti život. Strah, razmišljanja o smrti, borba kroz liječenje, sve je to dio procesa koji nas vodi ozdravljenju i svaka od tih faza je normalna. Ivana Visković svojom pričom i kako sama kaže stihovima pjesme, poziva žene da brinu o svom zdravlju, pregledavaju se i koračaju dalje mirno kroz život.

Dijagnoza raka dojke je nešto što uzburka svaku stanicu u tijelu, podigne sve emocije, strahove, donese bol. Ali ista ta dijagnoza donese i hrabrost i želju za borbom, za životom. Sve žene koje su prošle ovaj put imaju svoj vrtlog u glavi, svoj put od dna do vrha. Put od tuge do trenutka kada mogu reći „živote hvala ti!“ Svaka od nas se nauči nositi sa burom emocija, umiriti je i dovesti do bonace. Kako naša autorica kaže: "Pa halo živote, tu sam, jaka i snažna!"

Iako, kao netko kome sve priče prođu kroz ruke, nemam dražu, niti bolju, ova me na neki način posebno dirnula. Autorica mi je dala dopuštenje da kažem kako se već dugo virtualno poznajemo, ali u svim našim razgovorima koji su se vodili uglavnom oko bolesti i terapija, nije dala naslutiti da njena priča ima dodatnu težinu. Potpuno mi se otvorila tek nedavno i pitala bi li ovo bila dobra priča za početak Ružičastog listopada?! Jedino što mogu reći da nigdje ne piše da taj listopad mora biti “ružičast”, rekla bih da mora biti podrškast, a ova priča je upravo to.

Od dijagnoze raka dojke do poduzetničkih voda ili bolje rečeno do pomoći drugim ženama koje su se našle u istoj situaciji. Simona Augustić je dijagnozu dobila sa samo trideset godina, u visokoj trudnoći i takav put sigurno nije lak. Nakon prijevremenog poroda zdrave djevojčice i uspješnog liječenja, u koje ni liječnici nisu vjerovali, danas vodi specijaliziranu trgovinu za onkološke pacijentice ARYA Intimo. Čista je inspiracija sa svojim stavom i vjerom u budućnost.

Trudnoća, najljepše i najsretnije doba za jednu ženu, obitelj, može se pretvoriti u pravi horor kada vam se na putu nađe dijagnoza raka. Ako ikada, onda je to vrijeme kada trebate podršku bližnjih, posebno partnera. No, što kada podrška izostane? Sami ste. Sami odlazite na terapije, sami odlazite na preglede, sami ste s glavom koja je ostala bez kose, postajete nevidljivi. Nije vas briga za ostale, ali onaj koji bi trebao biti oslonac se ponaša kao da ne postojite. Možete potonuti do kraja ili skupiti sve krhotine i izgraditi život kakav zaslužujete.

Svi naši strahovi se čine tako daleki i maleni, zaboravimo na njih u trenutku kada je sve gotovo. Tako sam i ja svoj strah od operacije izbrisala brzo nakon buđenja iz anestezije. Boli da, ali što je malo boli naspram sreće što si otvorio oči, što si tu. Smijeh me otrijeznio do kraja, zaboravljam na sve i uživam u trenutku. Stala sam, ne razmišljam što će biti sutra i tako je bolje. Pogled kroz prozor, smiraj dana donosi zadovoljstvo, spoznaju koliko sam zapravo sretna.

Kažu da su žene koje se bore s rakom hrabre, orden za hrabrost dala bih ovoj mladoj ženi koja je odlučila progovoriti o temi o kojoj nećemo naći puno napisanoga. Progovaranje o temi seksualnosti je kao i svi drugi tabui, ostaje uglavnom u nama ili između onih koji se razumiju, u ovom slučaju žena koje prolaze kroz liječenje raka. Uz sve probleme na koje nailaze, ovaj nije nimalo manji, ne treba ga zanemariti, jer je životan i bitan. Seksualnost, partnerska intima je sastavni dio života, pročitajte kako je viđena očima mlade žene koja se liječi od raka dojke.

Slon u sobi. Postojiš, tu si, a za neke ne postojiš. Što rak donosi u životu oboljelih osoba osim liječenja i borbe s emocijama da se sve prevlada? Upravo slona u sobi. U jednom trenutku postaješ „ona koja je ionako gotova“, iako te nitko ništa niti ne pita. I to je ono što najviše boli. Umjesto priča, priđite oboljeloj osobi, pitajte kako je, pokažite da ste tu. Samo riječima ili zagrljajem. To je često dovoljno i jedino potrebno. Puno sažalijevanja, a malo suosjećanja kako nam Nikolina piše u novom tekstu.

Tako to ide u životu. I što želiš i što ne želiš dočeka te. Možeš bježat, možeš ne razmišljat ili previše razmišljat, put koji ti je zapisan dočekat će te. Isto je i s mojim podstanarom, željela ga ili ne – tu je. I mora van, čim prije. Stigao je i taj dan. U iščekivanju i potpuno spremna krećem na neizvjestan put. Strah od operacije, strah od toga da nije sve u mojim rukama, sada padaju u drugi plan. Jedino je bitan život, to neizvjesno jutro krećem po njegov nastavak.

Svi mi s dijagnozom raka kažemo da nismo naša bolest, nismo naša dijagnoza, nismo onaj prefiks CA. Ako to za nekoga vrijedi, onda je to Ivana. Kada sam je upoznala bila je slaba, u fazi kemoterapija, ali ubrzo sam shvatila da je Ivana veliki borac, Ivana je široki, zarazni osmijeh koji te osvoji na prvu i uvuče se pod kožu. Kao i svi imala je uspone i padove. Prvotni šok zamijenila je odlučnost u suočavanju s neprijateljem rakom i njegovom uništavanju. Bila je ispunjena nadljudskom snagom, kako to sama kaže.

Drugi dio priče o životu s Akutnom mijeloičnom leukemijom sa samo dvadeset šest godina. O utjecaju bolesti na psihu, bliskom susretu sa smrću, planovima za budućnost i konačnom prihvaćanju svega, može se opisati kroz jednu rečenicu: “Zapitaš se kada ću, ako neću sada biti bitna sebi?! U toliko si krhkom stanju, život ti je bio na tankoj niti i ako si u tom trenutku nećeš biti bitan, onda nećeš nikada.”

Djevojke od dvadeset šest godina trebale bi živjeti život punim plućima, uživati u životu, biti aktivne na svim životnim područjima, no život ponekad ode u nekom drugom, neočekivanom smjeru. Djevojka iz naše priče doživjela je tešku dijagnozu akutne mijeloične leukemije. Kako ovakve priče nikada ne mogu biti kratke donosimo prvi dio u kojem priča o samoj dijagnozi, preranom ulasku u menopauzu i kako se nosi s novim životnim izazovima.

Prihvatila sam ga, njega, podstanara, rak, karcinom…ali nismo se još potpuno saživjeli jedno s drugim. Znala sam da je došlo vrijeme da se vratim svojim psihoterapijama i jedva sam ih čekala. Trebao mi je netko da me usmjeri, da mi kaže da se opustim i prepustim sve brige ovog svijeta nekom drugom i da se konačno posvetim sebi. Jer tko sam ja u cijeloj priči?! Konačno najbitnija osoba u svom svemiru.

Kvržica u trudnoći, bol u dojci tijekom dojenja, alarm da ipak nešto nije u redu. Ozbiljna lica liječnika govore da se nešto dešava. Dijagnozu raka dojke nikada nije lako podnijeti, ali kada se to desi u prvim mjesecima nakon poroda, posebno je teško. Strahovi koji se javljaju, posebno onaj najgori, da će dijete ostati bez majke teški su, ali opet normalni uz takvu bolest. Važno je, kako naša Marija kaže, skupiti svu snagu i krenuti u borbu.

U početku bolesti, često nam se gubi svaki smisao, održavamo se da preživimo. Kako napredujemo kroz bolest tako napredujemo i duhom, gube se neke stare vrijednosti i u našem rastu nalazimo nove. To ne znači da nećemo sebi priuštiti nešto materijalno, nego da to materijalno prestaje biti prioritet. O tome koliko život zapravo NE gubi smisao i koliko ljepote nalazimo u svijetu oko nas piše nam Nikolina Baboselac, mlada žena oboljela od metastatskog karcinoma dojke.

Ana Crnoja koja se bori s kronični limfedemom, nakon dijagnoze raka dojke, u drugom dijelu priča kako je bolest utjecala na psihu. Kvaliteta života narušena je bolešću i sputava u aktivnostima koje su svima dio svakodnevice. Nerazumijevanje okoline i zdravstvenog sustava za ovu bolest je posebno razočaravajuće, jer rezultira skupim privatnim terapijama i odlaskom vani na liječenje o svom trošku. Anina velika želja je da se osnuje Referentni centar za oboljele od limfedema u Hrvatskoj, kako bi sve žene dobile istu priliku za liječenje.

Limfedem je kronična bolest koja se javlja nakon liječenja raka dojke. Obično se javlja otok ruke na operiranoj strani, ali što kada prijeđe granice "normalnog", kada u Hrvatskoj više nema opcija za liječenje. Priča je ovo pacijentice Ane Crnoja koja se već godinama bori s jakim limfedemom. Liječila se u državnoj bolnici, plaćala privatno i kada su konačno svi priznali da joj ne mogu pomoći, jedina opcija bila je platiti liječenje u Austriji. U prvom dijelu Ana nam priča o početku borbe i o jednom sasvim drugom svijetu liječenja vani.

Napipati kvržicu u dojci noćna je mora svake žene, ali imati samo dvadeset jednu godinu i proći kroz to iskustvo sigurno je posebno teško. Mučiti se danima mislima, pitanjem imam li rak dojke i funkcionirati normalno na svim životnim poljima je veliki izazov za mladu djevojku. Kome reći? Kome se obratiti? Kako sebi pomoći? Što ako je kvržica stvarno rak? Bezbroj pitanja...

Priča se vrti u krug, još malo čekanja i gotovo. Samo još taj jedan nalaz i krug će se rasplesti. Nalaz biopsije, rak dojke, tu je. Brige u glavi, a zapravo ne bi trebale biti tu. Brige oko stvari koje će ionako teći svojim tokom, nemam više utjecaj na ništa, sve sam napravila kako treba. Svi će se snaći, a ja krećem dalje. Operacija, kirurg, a o svemu što će dalje doći netko će drugi odlučivati...samo naprijed!

Iako nam je Međunarodni dan sestrinstva bio prije četiri dana, za dobre želje nikada nije kasno pa ovim putem svim medicinskim sestrama i tehničarima čestitamo njihov dan. Prošlogodišnji razgovor sa Ivanom Kulišić ostavio je jak dojam pa ćemo ga kao poklon, jer on to je, staviti još jednom. Budite svi kao Ivana, volite svoj poziv, radite ga s ljubavlju i pročitajte ovaj tekst, isplati se. Ivana je medicinska sestra koja se i sama, u više navrata susrela s dijagnozom raka u obitelji. Privukla me njezina samozatajnost, a s druge strane energija koju ulaže u sve što voli. Iako ne voli pričati o sebi, ponosna sam što baš ona, na ovaj dan, iznosi svoje viđenje poziva medicinske sestre, ali i iskustvo kada se našla s druge strane uz supruga u borbi s rakom.

Svatko svoje borbe nosi na poseban način i svaki je ispravan. Kada se susretneš s dijagnozom raka bilo koje vrste, moraš posložiti kockice u glavi da bi mogao iznijeti borbu. Tena Šnajder nam donosi vrlo specifičnu priču svog puta, na kojem se našla i ova mala djevojčica. Naime, Tena je za dijagnozu Hodgkingovog limfoma saznala u trudnoći. Mateja Barić je dijagnozu Akutne mijeloične leukemije dobila sa nepunih, mladih dvadeset šest godina.

Kada sam pročitala Marijaninu objavu na Facebooku, u mislima mi je iskočila čekaonica na Rebru, etaža minus 1, Onkologija dojke. Svakome će se u mislima pojaviti neka od stotine čekaonica, koje nose istu sudbinu. Naša Smješkica je to divno opisala.

Odlazak na biopsiju potpuno opušten, može se. Čekanje na prvi magnet dojke u smijehu, može se. Može se kada posložiš kockice u glavi. Gledajući žene koje su prošle put koji mene tek čeka, koje su izašle kao pobjednice sa neprijateljem rakom, vuku me i daju nadu. I ja želim tako. I hoću.

Daju ti tri mjeseca, a ti guraš šestu godinu. Onko sreća je kada ih sve preveslaš i živiš. Živiš sa usponima i padovima, svijetlim točkama u crnilu, ali dišeš i živiš!

Svaka priča ima svoj put, svoju snagu, svaka ispričana na poseban način. Kako nakon dijagnoze raka dojke i vrtloga emocija izvući hrabrost i nastaviti dalje? Pojavi se iza ugla i povuče, bez odustajanja.

Dvije kratke priče s izložbe "Od manjka glava ne boli". Monika i Maja, dvije mlade žene, svaka sa svojom borbom istog naziva - rak. Što je Moniku naučilo njeno putovanje života, tko je Maji bio inspiracija i oslonac, svaka donosi svoj put.

Kao što rak ima tisuću lica, tako i naša borba i suočavanje s njim ima barem jedno lice više, jače. Hvatamo se za sve, posebno za srca, ona topla sašivena ili topla ljudska. Naš najljepši osmijeh, naša Tajči opisala je svoj put kroz pjesmu, divnu pjesmu. Toplu, ljudsku, punu srca.

Progovaranje o bolesti donosi olakšanje, donosi jedan poseban osjećaj da si koristan, da svojim riječima pomažeš nekome tko se teško nosi s bolešću, nekome tko još nije spreman progovoriti o životu s rakom. Monika je to napravila na poseban način, potpuno otvoreno progovarajući o svom životu, bolesti i liječenju.

Moj novi život, kako bi Monika nadodala, s "prijateljicama". Prijateljice su njene stome. Kada dobiješ stome život nije nikada lagan, a kada ih dobiješ sa dvadeset pet godina, onda postaje izazov. Izazov s kojim se Monika nosi tako da izaziva divljenje. Upoznajte istinsku snagu i upornost u borbi s rakom debelog crijeva i njegovim posljedicama.

Još samo jedan korak do šaltera na kojem ću dobiti nalaz u kojem će sve pisati crno na bijelo. Čvrsto odlučujem da će taj korak, putovanje s obitelji, za njih i za mene biti neopterećeno onim što me čeka. Nakon povratka čeka me papir na kojem piše maligne stanice, potvrđeno je - imam rak. Čudno, ali nakon dugog čekanja imam ime i prezime neprijatelja, znam s kim ću se boriti.

Fraze su dio života onkoloških pacijenata, osoba koje se bore i pobjeđuju rak. Od prvog dana. Jedna od onih je i kako smo hrabri i jaki. Jesmo li? Jesmo i nismo. Kao i svaka zdrava osoba imamo svoje uspone i padove, snažni i krhki, kao svaki čovjek.

Kada vas rutinski pošalju na magnetsku rezonancu mozga, a onda vidite paniku oko sebe, jedino što se i vama događa je panika. Treba pronaći u sebi snagu i moć za proći kroz dijagnozu tumora na mozga.

Kada prođeš životnu borbu i izađeš kao pobjednik, jedino što želiš i istinski trebaš je Vrijeme. Vrijeme nije mjerna jedinica ničega, osim onoga što preostaje u životu za "volim te" i "tu sam". Vrijeme koje dobiješ nakon liječenja raka neprocjenjivo je, poklon koji moramo iskoristiti na pravi način, živeći svaki dan istinski.

Poluprospavana noć. Tri zalogaja. Pogled u ogledalo i polijećemo. Punkcija...šprica zvana biti ili ne biti! Trenuci koji će odrediti život.

Bip bip. Kap kap. Dijete s autićem i pipa koja curka u sred noći kapkajući po mozgu? Ne! Veće su to riječi, riječi koje vode od dijagnoze raka do zdravlja, od bolnice do doma, do sigurnosti. Jedinstven način na koji je naša Katica opisala odlaske na kemoterapije i povratak svom Lupocetiću i Brufenčini. I cvjetna torba, spas...

Zadnji dio priče o Anji i Lani. Poseban, jer je gotovo cijeli tekst napisala Lana. Završila ga je Anja, onako kako je ona vidjela svoju sestru, nesputanu, slobodno odlazeći u neku novu dimenziju. Sjećanjem na Lanu, započinjemo s pričama s izložbe "Od manjka glava ne boli".

Nena, žena širokog osmijeha, velike duše i spretnih ruku. Put kojim je prošla nije bio nimalo lagan, karcinomi koji su se vraćali i redali jedan za drugim, nikada nisu sputavali ovu ženu ogromnog srca u želji da obraduje svoje bližnje i humanitarnim radom sve one kojima je potrebno.

Trudnoća je vrijeme kada bi svaka žena trebala uživati u miru i pripremama za dolazak prinove. Ali što kada se dogode nepredviđene situacije, one koje najviše straše, što kada u sred tog blaženog stanja napipate kvržice na dojkama? Borba i strah, nije li možda rak?

Novo životno poglavlje o kojem ne znaš ništa. Poneka lijepa riječ i odgovori na pitanja koja su se otvorila u izazovu života. Nije teško biti čovjek!

Trebaju li mlade djevojke ići na preventivne preglede? Trebaju li se zabrinuti kada osjete kvržicu prilikom samopregleda? Realno ne trebaju se puno brinuti, ali pregledati svakako da. Priča je ovo mlade djevojke kod koje je na sreću sve ispalo u redu. Kako ona sama kaže "Dobro je dok je dobro!"

Na fotografiji je google doktorica Marina. Diplomirala na temu "rak dojke", u svim smjerovima...radiologija, kirurgija, onkologija. Hm da, ima li to smisla? Naravno da nema, dođe dan kada sam sebi moraš reći STOP! Treba se sabrati i vratiti u "normalu".

Život je nekako lijep. Miriše srećom, zajedništvom, ljubavlju, miriše svim onim čime i treba mirisati. Kada krene oluja, treba ti sigurna luka ili ruka koja će te pratiti. Što povezuje Valentinovo, ljubav i rak? Puno toga.

Ono što ostaje su uspomene. Uspomene ne prestaju odlaskom voljenih, zauvijek su tu i uvijek ih možemo izvući. Možemo roštati po njima, izvlačiti ono što nas je nasmijavalo, osjetiti zagrljaj, kao da je tu i sada. I je, samo ne u fizičkom obliku. Priča o Anji i Lani ne prestaje, nastavlja se kroz sve što su imale u životu.

U drugom dijelu svoje priče, Anja progovara o zdravstvenom sustavu, kakav je i kakav bi trebao biti. Treba li osoba koja je na kraju svog puta biti prepuštena sebi i najbližima ili bi, ma kakva odluka samog pacijenta bila, u najtežim trenucima taj isti sustav trebao biti okrenut pacijentu? Treba li biti humaniji? I taj kraj borbe s rakom treba biti dostojanstven, kako Anja kaže.

Anja, divna mlada žena koja je zbog sebe i zbog drugih odlučila ispričati svoju priču. Kako sama kaže “Ako nekome mogu pomoći, bit ću sretna”. Anjina sestra Lana (34) borila se s adenokarcinomom debelog crijeva godinu i pol. Pročitajte što Anja ima za reći o putu od dijagnoze do Laninog odlaska.

Netko je odlučio da si ti ta koja je dobila “poklon” zvan rak, karcinom, podstanar, nešto što ne treba biti tu…može dalje po osobnom izboru. Ali što dalje, što s tim saznanjem? Sjesti i čekati da te netko uzme za ručicu i povede? Ne, krojači svoje sreće, svoga života ne čekaju. Krojači svoje sreće kreću dalje, hrabro u borbu.

U mjesecu smo listopadu koji je posvećen borbi protiv raka dojke, osvještavanju ove bolesti, pomoći oboljelima i sjećanju na sve Lavice koje nisu među nama. Iako je od nastanka ovog teksta prošlo više od godinu i pol, njegova vrijednost nije nimalo manja, dapače. Sonja je primjer svega onoga što "ružičasti listopad" predstavlja. Pročitajte što Sonja kaže o tome kako iz nečeg lošeg stvoriti dobro za sebe i sve one koji se nađu licem u lice s ovom bolesti.

Kada se borite, koliko se bori Tajma i ne odustajete od ničega, ni od sebe, niti od drugih, govori o veličini i snazi jedne žene “u zemlji rakova”. Godine metastaza, kemoterapija i borbe za život. Jedno od najtoplijih ljudskih bića, koje vesla uzvodno punom snagom protiv bolesti, a ima volju brinuti o drugima. Čisto srce, velika duša, sve začinjeno s puno humora, to je Tajma.

Smijem li sad vrištati, mogu li se baciti kao dijete na sred tramvaja i plakati??? Onda odvalim sama sebi jedan sočni šamar u mislima. Boriš se deset godina, preživjela si već puno toga, neće te jedan mali rak srediti, nego ti njega.

Došlo je vrijeme, ulazim u ordinaciju, ležim. On zna gdje treba staviti sondu, na istom mjestu godinu prije je bila cista 6 mm i godinu prije 4 mm. Nakon 20 sekundi stiže ludilo “Gospođo imate tumor!”.

Čuči gol. U konturama bez suvišnih detalja. Dobro je potkožen, s očima, bez nosa, bez usta. Preplašen i stisnut od straha...

Osjećam kako me lovi san, polako se miješaju san i java. U trenu mi kroz mozak prolazi početak, prekrasan ranoproljetni dan 4.3.2019. i rečenica “Gospođo imate tumor!”. dan kada se svijet srušio u trenutku mislima o kraju kada ti kažu da imaš zloćudnu bolest.

Dijana je prije svega veliki borac i bez ustezanja daje sebe gdje god je potrebno. Kroz svoju borbu s rakom dojke, prošla je mogli bismo reći, vrlo neobično, vraćajući se sportu u svakoj prilici. Trčeći na kemoterapije gdje bi uhvatila, kako sama kaže, priliku za odmor, brzo se vraćala svojim obvezam, treniranju i radu na sebi.

Želim zabilježiti svaki trenutak zbog sebe, zbog svoje djece, zbog neke žene koja će bjesomučno tražiti bilo kakvu informaciju na internetu kao što sam to ja radila tražeći informacije i iskustva o raku dojke.