Anja i Lana - Uspomene
Ono što ostaje su uspomene. Uspomene ne prestaju odlaskom voljenih, zauvijek su tu i uvijek ih možemo izvući. Možemo roštati po njima, izvlačiti ono što nas je nasmijavalo, osjetiti zagrljaj, kao da je tu i sada. I je, samo ne u fizičkom obliku. Priča o Anji i Lani ne prestaje, nastavlja se kroz sve što su imale u životu.
Rekla si da ste bili dobro cijelu godinu, što se dogodilo sada?
Njena bolest je bila strašno vrijeme za sve, ostaviš svoj život po strani i onda, koliko god je glupo za izgovoriti, ali onog trena kada je ona umrla, nakon te silne patnje, imala sam svoj život nazad. Gdje god sam išla, što god sam radila, nisam mogla biti sretna, samo sam razmišljala o njoj. Nakon svega mogla sam se vratiti poslu, nekim stvarima koje su me činile sretnom i koje su mi faille. Letiš neko vrijeme na tim krilima, dok ne počneš sve više shvaćati da je nema.
Nisam još postala potpuno svjesna. Kad postanem, ne znam kako će biti. Uspijem još uvijek odmahnut glavom i reći sebi neću o tome razmišljati. Sva sreća imam puno posla, ali znam da će doći trenutak kada ću je morat isplakati. Nisam si ga još dopustila i mislim da neću još neko vrijeme. Paše mi tempo polaganog prihvaćanja.
Godišnjica smrti bila je u jedanaestom mjesecu. Najteže je bilo za njezin rođendan prošle godine u trećem mjesecu i na Božić.
Imamo tradiciju da se okupimo za badnjak, oduvijek smo se na taj dan družili, otvarali poklone. Bez nje je bilo, nekako, jako tužno. Nema je i s tim živiš. Fali.
Previše boli da prihvatiš. Imam osjećaj kada bih to sada krenula prihvaćati da idućih pola godine ne bih bila za ništa i ne znam da li bih se više uspjela izvući iz te depresije.
Jedan od razloga zašto mi je tako teško prihvatiti to da je nema je taj neki osjećaj da nemam što prihvatiti, jer stvarno je osjećam cijelo vrijeme.
U vrijeme kada sam shvatila da će umrijeti, izvlačila me jedna misao. Prije dok sam se bojala smrti i bolesti, oplakivala bih sve one uspomene koje smo nas dvije imale i onda sam shvatila da ja te uspomene imam i dalje, nikada se neće izgubiti. Gubim viziju naše zajedničke budućnosti koju smo planirale imati, ali sve ono drugo i dalje je tu. Mislim da je to jako važno.
Od kada je otišla, stavljam sebe na prvo mjesto, baš onako jako. Imam osjećaj da ja sebi moram posložiti glavu da bih mogla biti od pomoći drugima. Ono dobro što je proizašlo iz svega je što se ja apsolutno ničega ne bojim i idem za sebe napraviti sve što mogu. Trenutno mi je to jedina opcija.
Možda zvuči sebično, jer nemaju svi taj privilegij. Moja mama ga trenutno nema. Ne može sebe staviti na prvo mjesto, jer ima obaveze prema djevojčicama iz kojih ne može van.
S druge strane toliko mi je bilo teško i toliko sam bila tužna da jednostavno želim dio sretnog razdoblja za sebe. Tješim se s tim, što ću bolje dati svojim roditeljima, nego da sam barem ja sretna.
Osjećaš li povezanost sa sestrom?
Stalno osjećam njezinu prisutnost.
Imam njezinu sliku u kuhinji, stavila sam je u kuhinju da mi bude na mjestu koje je ona najviše voljela.
Ne mogu otići na groblje, previše mi je stvarno kad odem tamo i onda iskoristim priliku samo kad idu svi da odem i ja, ali jako sam maštovita i kada vidim onaj spomenik zamišljam što je dolje i bude mi loše.
Ja volim znakove pa često zamislim da mi ih ona šalje. Za rođendan smo išli na groblje, bilo je užasno nevrijeme i kiša. Na grobu još nije bilo spomenika, nego zemlja. Dan je bio užasan, svi smo plakali. Odjednom sam samo poletjela u tu zemlju, kao da me netko gurnuo, doslovno ne znam kako se desilo i svi smo se počeli smijati, jer ja sam zaronila u tu mokru zemlju koliko sam duga i široka. U tom trenu, baš sam osjećala da je to nešto što bi ona napravila, onako u svom stilu, jer uvijek je bila za zezanciju.
Puno je takvih situacija, vezanih i za moj posao, nekih malih znakova. Nitko od nas ne zna što je poslije i da li uopće nečega ima, ali ja sebi to volim tako predstaviti u nekim trenucima, da je to od nje.
Jedan od razloga zašto mi je tako teško prihvatiti to da je nema je taj neki osjećaj da nemam što prihvatiti, jer stvarno je osjećam cijelo vrijeme. Kao da je nema samo u tom nekom fizičkom obliku da je mogu zagrliti, ali da je duhom i dalje tu.
Prije kad sam zamišljala smrt mi je to sve puno strašnije djelovalo, nego u tom trenu kad se to desilo. Bilo mi je tako nekako jako prirodno.
Da me netko sada pita opiši glavni osjećaj koji si imala u tom trenutku kada me tata nazvao i rekao da je umrla, rekla bih da je osjećaj bio potpuno prirodan.
Imaš li njezine stvari koje ti znače, koje čuvaš?
Da, kupila mi je za zadnji rođendan rokovnik, njega čuvam.
Puno stvari mene na nju podsjeća, gotovo svaku stvar mogu povezati s njom.
I moje fotkanje. Naši su roditelji jako racionalni, njima je najvažnija bila naša sigurnost. Nadali su se da ćemo tu sigurnost pronaći u državnim firmama.
Ona je najviše je voljela sinkronizirano plivanje i bila je vrhunska trenerica. Iako je završila fakultet i zaposlila se u državnoj firmi, plivanje je i dalje ostalo njezina najveća strast. S poslom u državnoj firmi krenulo je i njezino nezadovoljstvo sa životom, jer to nije bila ona. Ni jedna ni druga nismo za takve stvari.
Otišla je tim putem, ja sam silom prilika krenula drugim putem, a ona mi je bila najveća podrška. Na tu temu je i naslov poklonjenog rokovnika – Do what you love!
Teško mi je to što svoje foto uspjehe i stvari s kojima sam ja zadovoljna ne mogu podijeliti s njom. Njoj je to bilo jako važno. Nije me idealizirala, bila je i kritična, baš ono što meni treba, ali užasno joj je bilo bitno to što radim. Do samog kraja sam joj slala svoje fotke, koliko god je bila bolesna i dalje joj je bilo bitno. Užasno mi je što to ne možemo i dalje dijeliti.
Svi su oko mene sretni s mojim poslom, i muž i moji roditelji koji su još uvijek u nekom polustrahu jesam li dobro odlučila, a ona je živjela kroz mene taj dio koji ona nije uspjela za sebe napraviti pa joj je bilo dvostruko važno.
Žao mi je što se pogodilo to da sam ja otvorila obrt, a ona se razboljela, istovremeno. Kao da je, nekako, moj život tu krenuo, a njezin se gasio.
Imaš li poruku za osobe koje se bore s rakom?
Rekla bih da uvijek ima nade, to mi je jako važno, jer moje mišljenje je da si treba dan po dan kupovati na bilo koji način koji umiješ, jer medicina ide jako brzo naprijed. Ne znamo što će biti za tri mjeseca i ne znamo što će novo otkrit za tri mjeseca i koliko god bio teško bolestan, možda za ta tri mjeseca bude rješivo.
Ne bih htjela da im itko ubija nadu za tim da mogu ozdraviti, koliko god oni u tom trenu mislili da su loše.
Tako je bilo i kod sestre, ako bih razmišljala o razdoblju od pet godina, vrlo vjerojatno bih razmišljala da je nema, ali kad sam razmišljala dan po dan, uspjela se roditi nada da će ozdraviti. Na žalost ona nije, ali vjerujem da netko drugi može.
Vjerujem u medicinu, to što je paralelno vjerujem da i neke druge stvari mogu pomoći nije relevantno. Vjerujem da će medicina doći do toga da se takve bolesti mogu izliječiti, pitanje je samo kada.
Što duže izdržati i uspjet ćete.
Što bi poručila obiteljima oboljelih od raka?
Moraju slušati osobu koja je bolesna i njezine želje. Ako želi odustati, okej je da odustane. Ako se želi boriti, da pruže apsolutno sve što mogu da se bori i da nema predaje.
Jako je važno da svi shvate da nisu bitni u tom trenu, nego da je bitna osoba koja je bolesna. Neka osluškuju, ne svoje strahove, nego ono što ta osoba odluči pa makar to bilo odbijanje kemoterapije. Ako je osoba donijela tu odluku, donijela ju je za sebe. Uvijek sam za to da se posluša, da se da bezuvjetna podrška, makar se mi ne slagali s odlukama koje oboljela osoba donese.
Ako se i desi najgore, neka dostojanstveno to prihvate, jer je to sve dio nas.
Ovaj razgovor je baš u pravo vrijeme. Trebalo je izaći iz mene sve ovo što se proteklih dana nakupilo.
Misliš da je trenom smrti prestala njezina patnja i da se oslobodila?
Da. Mislim da je ona odlučila koji će biti trenutak kada će umrijeti. Tu noć pala je u komu. Koliko sam čitala, u tom stanju postaneš svjestan da je to – to, ali nema osjećaja tipa straha i tuge, postaju svjesni da odlaze i budu u redu s tim.
Suprug je bio s njom u sobi do zadnjega, kada je on izašao iz sobe ona je umrla. Odabrala je trenutak da sama ode, jer je sve voljela raditi sama. Mislim da je ona bila s tim okej. Sigurna sam da je, jer su to bile tako užasne patnje, da taj trenutak kada više ništa ne osjećaš može biti samo predivan.
Da li to potrajalo sekundu i nakon toga više nema ničega ili potrajalo u vječnost, vjerujem da je taj trenutak baš oslobađajući.
Osobno ga se više ne bojim. Bojim se bolesti, pogotovo nakon što sam vidjela što je ona sve prolazila, ali ne bojim se trenutka odlaska. Hrabrija sam otkad sam shvatila koliko te brzo može ne biti.
Neka crtica iz života koja bi opisala tvoju sestru?
Onakva kakvu je volim pamtiti, ako ću je opisati u njezinom najboljem stanju u kakvom je bila kada je studirala i onako kako sam se ja nadala da će ona postati opet jednog dana, rekla bih slobodna.
To je bila ona. Voljela je hodati bosa gdje god. Samo da je bez grudnjaka, bez gaća, na nudističkoj plaži, da ju ništa, ništa ne sputava.
Nesputana.
Smrt nije ništa posebno, samo sam otišao u drugu sobu.
Ja sam ja i vi ste vi, što smo si bili, još smo si uvijek.
Zovite me mojim starim imenom, razgovarajte sa mnom obično kao i uvijek.
Neka ne bude promjene u vašem glasu, neka ne bude usiljen, svečan i žalostan.
Smijte se, kao što smo se uvijek smijali našim veselim šalama.
Zabavljajte se, smijte se, mislite na mene, molite za mene.
Neka ne budem zaboravljen samo zato što me se ne vidi.
Ta čekam vas, negdje blizu, tu iza ugla.
Sve je u redu.
Henry Scott Holland