Anksioznost i rak, kako se nositi s usponima i padovima u bolesti
Tjeskoba, nered misli, osjećaj usamljenosti, jednom rječju anksioznost. Borba s anksioznošću ponekad zna biti teška, posebno kada se javi kao simptom bolesti, posljedica bolesti. Anksioznost i dijagnoza raka većinom se isprepliću. Treba je prihvatiti, suočiti se sa svojim strahovima licem u lice, boriti se. Isplivat ćemo, sami ili uz pomoć stručne osobe, ali ono što nam je najpotrebnije je prijateljska ruka.
“Počela sam crtati da bih izrazila svoj stres i anksioznost” citat osobe koja se bori s anksioznošću, a ispod išaran list papira na kojemu su obrisi cvijeta. Boje su prešle sve pravilne crte cvijeta. Stanje u mozgu pretočilo se na papir, pravilne crte su nestale.
Dojmilo me se, duboko me se dojmilo, jer je prikazano upravo ono što anksioznost je – nered misli, tjeskoba i osjećaj usamljenosti.
U današnje vrijeme pandemije, gubitka poslova, nedostatka druženja s dragim ljudima, potresa, bolesti ona se tiho uvlači u naše živote.
Što nastaje? Nastaje kaos u glavi, kaos u tijelu. Neki će šutjeti o tome, neki će pričati i biti neshvaćeni, nekima će zasmetati tuđa anksioznost, dotaknut će njihovu “zdravu” psihu.
Ono što mi se nametnulo u mojoj ponekad anksioznoj glavi kao pitanje je – smeta li to samo zato što smeta, smeta li zato što se neki i sami prepoznaju i ne znaju nositi s njom pa preskaču anksiozne ljude i teme ili smeta što su ljudi prestali biti ljudi i zaboravili da ponekad možeš biti podrška i pružiti, a ono bar dvije, tri tople riječi?!
Anksioznost može biti ozbiljno stanje, izaziva i psihičke i fizičke simptome i treba se odnositi prema njoj s poštovanjem, kao i prema svakom drugom stanju ili bolesti.
Anksiozni ljudi nisu energetski vampiri, neće vas pojesti, neće uzdrmati nečiju zdravu psihu, samo im je malo duša u kaosu.
Budite njihova gumica, brišite boje koje prijeđu crtu, pokušajte vratiti njihovu dušu i um u pravilan krug. Ako ne znate ili vidite da ne možete, uputite ih onome tko to može i zna napraviti.
Ne moramo uvijek biti sretni i prpošni, imamo pravo pasti.
Ponekad moramo dobro zagrebati nosom po podu da bi opet krenuli prema gore. Život nije ravna crta, više izgleda kao nalaz EKG-a, malo smo dolje, malo gore, a kad zapnemo radimo ono što je jedino ispravno, razgovaramo o tome i tražimo pomoć.
Sve ovo ispisano najbolje vidimo mi koji se borimo s ozbiljnim bolestima. Onkološke bolesti, rak dojke, bilo koja vrsta raka, bilo koja druga bolest ili stanje neminovno donosi dio u kojem nam anksioznost pokuca na vrata uma. Nemoguće je zaobići prijateljicu anksioznost. Namjerno sam napisala prijateljicu, jer ona je simptom, medicinskim rječnikom rečeno, a laički smatram da nas uči, polako ali nas nauči suočiti se s neprijateljem koji se usidrio. Ona je prva koja nas obuhvati svojim rukama, išara naše misli, potapa. Sama riječ rak je uteg koji se odjednom našao na vašim leđima i dovoljno je teška u fizičkom obliku, psiha je ona koja će iznijet liječenje raka, sve one nuspojave, uspone i padove…padove koji su isprepleteni anksioznošću. Tu je.
Vrijeme donosi micanje njenog oklopa. Kako se u mozgu polako slažu kockice, odmiču misli od smrti i kraja, tako se složi i kockica suočavanja. Kada se nađemo licem u lice s tom surovom riječi “rak”, vremenom shvatimo da smo jači od nje, borimo se i naša prijateljica polako otpušta svoje ruke, svoj oklop, svoje šare.
Ponekad sami, ponekad uz stručnu pomoć. Bitno je razgovarati, ne ignorirati, suočiti se.
Anksioznost, depresija, psihijatar, psiholog…u našim krajevima još uvijek izaziva stigmatizaciju, što je loše. Loše i za onog koji proživljava takva ozbiljna stanja, ali loše i za onoga koji svojim mislima, riječima ili postupcima produbljuje anksiozno stanje osobe.
Anksioznost ne bira koga će posjetiti, svatko od nas će je vrlo vjerojatno kad-tad u životu okusiti. U tom trenutku ne trebamo osudu, nego osobu koja će nas čvrsto držati za ruku, trebamo osobe čija svjesnost nadilazi osudu i stigmatizaciju, trebamo prijatelja.
Budite tu, to je najmanje što možete, a puno je.
