Dijana Stojanović o bavljenju sportom tijekom borbe s rakom dojke

Kada pričate s Dijanom Stojanović, imate osjećaj da pričate s čistim valom energije. Uz puno smijeha, povuče Vas u taj svoj pozitivni svijet. Dijana je prije svega veliki borac i bez ustezanja daje sebe gdje god je potrebno. Kroz bolest je prošla, mogli bismo reći, vrlo neobično, vraćajući se sportu u svakoj prilici.

‍

Kada ti je dijagnosticiran rak?

Dijagnosticiran je prije tri godine. Okultni rak dojke, primarni tumor nikada nije nađen, samo metastaze u limfnom čvoru.

Najprije je odstranjen limfni čvor da se vidi otkuda je došao tumor. PHD nalaz pokazao je stanice karcinoma dojke. Nakon toga su išle kemoterapije. Oko operacije je bilo dvojbe skinuti dojku ili ne, ali je ipak odlučeno napraviti mastektomiju i na kraju sam išla na zračenje.

‍

Aktivno se baviš tenisom, koliko dugo?

Tenisom se bavim od svoje šeste godine.

‍

Kako je bavljenje sportom teklo za vrijeme liječenja?

Normalno. Dva ili tri dana nakon kemoterapije bih preležala, a ponekad čak niti to. Bavim se iznajmljivanjem apartmana u sezoni i trenerica sam tenisa pa to nije baš išlo kako sam htjela. Pokušavala sam odležati ta dva do tri dana prve četiri teže kemoterapije, ali sam treću sama sebi zeznula. Moj klub je organizirao turnir, odmah nakon terapije sam išla na tenis iduća tri dana po jakom suncu, tako da sam nakon toga preležala deset dana. To je bila moja greška, inače nikada nisam imala problema s kemoterapijom i treniranjem.

‍

Nakon operacije si se također brzo vratila sportu?

Isto dosta brzo, na što se doktor ljutio. Petnaest dana nakon operacije limfnih čvorova, nisam igrala reketom, ali sam bacala lopte djeci.

Mastektomija je bila zimi tako da sam se treniranju vratila kada je došlo lijepo vrijeme, otprilike nakon dva mjeseca.

‍

Što te potaklo da se tako rano vratiš tenisu? Ljubav prema sportu, aktivnost?

Jedno i drugo i naravno egzistencija. Kemoterapije sam primala u sred ljeta. Kad bi gosti došli, bilo da su trebali trenera ili je bila smjena gostiju u apartmanu ja bih onako ćelava odrađivala i jedno i drugo.

Ponekad sam trčeći dolazila na kemoterapiju, jer kasnim zbog obaveza pa bih cijelu kemoterapiju prespavala, sestre me nisu budile dok se sama ne bih probudila. Došla bih na kemoterapiju i tamo bih se odmorila.

U to vrijeme više je bila borba za egzistenciju, da nije bilo liječenja onda bih mogla više govoriti o čistoj ljubavi prema tenisu.

‍

Kako je došlo do toga da si se počela baviti trčanjem i planinarenjem?

Boljele su me kosti od Letrozola (antihormonska terapija), ujutro se ne bih mogla dignut, hodala bih kao robot, ne bih mogla čučnut. Počela sam polako hodati i shvatila da mi je sve bolje i bolje. U jednom trenutku sam pomislila da ne bi bilo loše pokušati i trčati, možda će mi i to pomoći. Kako mi se nije dalo samoj trčati, priključila sam se već uhodanoj ekipi.

Pola ljudi iz te ekipe je išlo na planinarenja pa sam i to pokušala.

Sada se ujutro ustajem normalno, nema više bolova. Pomoglo mije trčanje, hodanje i planinarenje. Problem mi malo stvara koljeno koje boli ako se preforsiram, ali dva do tri dana odmora i bude dobro. Puno je više koristi.

‍

Jesi li počela planinariti više iz strasti ili iz zdravstvenih razloga?

I jedno i drugo, zdravstveno mi je savršeno. A kad se popneš na vrh brda…nemjerljivo je popiti kavu u kafiću ili na tom mjestu. Pustiš mozak na pašu, nema glazbe, nema galame, ničega. Imaš ptičice, ti, nebo i more. Prava terapija i fizički i psihički, psihički možda čak i više. Ništa me više ne može spriječiti da se penjem na vrh brda, ne možeš odustati od toga.

Osim toga i druženje je važno. Svatko ponese nešto hrane, druženje i hrana, što ćeš bolje?!

‍

Kao što si već i sama spomenula, znamo da antihormonska terapija utječe na kosti i zglobove. Misliš da bavljenje sportom može puno pomoći?

Može, meni je puno pomoglo. Nisam se mogla ustati, nisam mogla hodati, sada me uopće više ne bole kosti. Ujutro se ustajem bez problema. Ako nisam bila aktivna sedam dana, odmah osjetim bolove u kostima.

Ne mora to biti trčanje, može biti hodanje, ali što češće. Znam da je bolesnom čovjeku teško reći moraš hodati, ali jednostavno moraš. Ispočetka je teško, vremenom se tijelo privikne.

Kada sam prvi puta išla na planinarenje jedva sam se popela, ne na brdo, nego na brdašce i onda malo po malo, svaki puta je bilo sve lakše i lakše. Uzbrdo je malo teže zbog koljena, ali tjeram se i uspijevam.

‍

Može li se spojiti liječenje raka i sport?

Može, možda ne baš onako drastično kao što sam ja to radila. Prvih par dana nakon kemoterapije odležati i odmoriti, a ostale dane iskoristiti za laganu fizičku aktivnost.

Meni su u toku kemoterapije otpali nokti na nogama, što je normalna nuspojava, ali ja sam ih zaštitila i dalje igrala  tenis.

Liječenje me ni u jednom trenutku nije spriječilo u aktivnostima, ali opet ovisi od osobe do osobe, netko se brže oporavlja, netko sporije.

‍

Misliš li da sportska aktivnost pomaže u tijeku liječenja?

Ima veliki benefit. Brže se oporavljaš i psihički se bolje osjećaš. Ne treba to biti veliki napor, jednostavno lagana šetnja.

Nakon operacije limfnih čvorova meni je pomogao tenis. Stalno sam pomalo vježbala ruku, uzmem lopticu, dobacim lopticu tako da niti u jednom trenutku nisam imala problema s rukom i ramenom.

Mislim da se prije vratiš normalnom životu kad se baviš nečim.

‍

Koliko je sport važan za psihičko i fizičko zdravlje nakon liječenja, kada se vraćaš u nekakav normalan život?

I za jedno i za drugo.

Samo jedan mali detalj, u početku kad ostaneš bez kose svi te sažaljivo gledaju pa ti bude malo nelagodno, ali kad sam se uhvatila reketa i loptice zaboravila sam na sve pa i na ćelavu glavu. Trčala bih od kuće na teren ne misleći više na to pa je i ljudima postalo normalno, više nije bilo sažaljenja. To mi je puno značilo za psihu, više mi nije bio problem niti otići u restoran ćelava.

Pomoglo mi je da vidim da mogu, daje ti samopouzdanje. Kada ostaneš doma odjednom si bolesniji, sve ti je teže. Ne znam da li je to u mojoj glavi, ali mi je bilo i fizički i psihički puno lakše uz bavljenje sportom.

Bitno se gibati, među ljudima si i to te podiže.

Nije ugodno kada te ljudi počnu žaliti i sažalijevati, a kada te svaki dan vide da se nečim baviš postane im normalno i više te nitko ništa ne pita.

‍

Što bi poručila ženama koje su prošle dijagnozu raka dojke?

Tko god može pa makar i malo, neka se bavi fizičkom aktivnošću. Bilo što, ali da ideš naprijed. Ako može u prirodi, još bolje, nekakav lijepi park, bilo gdje. Vraća psihu, vraća samopouzdanje da ti to možeš, a to je jako bitno.

Ne treba forsirati, ne izlagati se suncu previše, ali rano ujutro i kasnije popodne svakako sebi naći nešto čime ćeš se baviti.