Državljani s dvostrukim državljanstvom
Na dan prvog rođendana portala Mamo dobila sam ovaj tekst. Pisan rukom naše Ane koja je već prije u dva dijela opisala svoju borbu, čini se kao pun pogodak baš za prvi rođendan. Sažela je Ana u jednom tekstu sve priče, sve tekstove, sve ispovijedi, tuge i sreće. Sažela je razumijevanje i prenošenje svega onoga što nas, koji smo okusili neku drugu stranu života, sjedinjava u jednom – u borbi za goli život i duhu koji ne klone, nego kroz potrebu pričanja i pisanja prenosi sve ono što će možda jednog dana nekome pomoći da ustraje na svom životnom putu. Svi oni koji su okusili bolest i oni koji na sreću nisu, naći će nešto u ovom zaista vrijednom tekstu. Ako ništa, barem potporu i onu ispruženu ruku koju jedni drugima možemo dati.
„Sit gladnom ne vjeruje“. Sasvim je jednako u zdravlju i bolesti: zdrav bolesnom ne vjeruje. Ne mislim pritom na to da zdrav čovjek nije sposoban pružiti utjehu ili pomoć, pokazati empatiju ili udijeliti iskren savjet bolesnom čovjeku. Naprotiv, naši najbliži često su nam jedina bezuvjetna podrška koju imamo, ljudi koji hodaju uz nas i uče s nama. Potpuno su nam posvećeni i predani i ulažu sve svoje snage da bi nam pomogli. Naš su stup i kormilo.
Nadaleko je poznata i ona „Zdrav čovjek ima tisuću želja…“ Narodna mudrost upućuje na to kako nismo svjesni zdravlja, već ga istinski cijenimo tek kada ga, paradoksalno, manjka.
Stoga evo podsjetnik: osvijestimo ovu životnu istinu, a našim bližnjima zahvalimo na čvrstoj ruci koja nas nosi kada sami sebe ne možemo.
Ponekad se čini da istinsko i pravo razumijevanje (do same srži) imamo samo kod supatnika – ljudi koji su prošli isto ili slično. Ljudi koji su bolesni (pa prolaze muku) ili su bili bolesni (pa se sjećaju muke).
Ljudi kojima je blisko sve što je zdravima nemoguće i zamisliti – krutost i nepravdu bolničkog sustava, sate i sate čekanja na telefonu za naručivanje, dane čekanja na povratne informacije, mjesece čekanja na preglede, godine oporavka…ljudi koji znaju kako je nevjerojatno da se najmanje bojimo noža i krvi, a najviše onoga što dolazi poslije – vraćanja u uobičajen život, rutinu i svakodnevicu, vraćanja na posao. Ljudi koji znaju kako strepimo od toga da ćemo jednostavno zakazati – u obitelji, među prijateljima i radnim kolegama. Ljudi koji znaju koliko se bojimo odbacivanja jer više nismo u mogućnosti činiti neke stvari i sudjelovati u nekim drugim stvarima.
Ljudi koji znaju kako se oboljeli nerijetko nenamjerno stigmatiziraju, kada ljudi oko vas hodaju kao „po jajima“, napeto i s dozom brige koja uvijek nosi sumnju. Sumnju u to koliko ste dobro i jeste li uopće dobro. Sumnju u to hoće li se ponoviti isto.
Ljudi koji predobro poznaju osjećaj straha da će bolest, tegoba ili ružno iskustvo postati jedino što nas obilježava odsad nadalje. Ljudi koji poznaju misao: „Ja sam se promijenila/promijenio. Na silu. Nisam imao izbora. Bolest mijenja sve. Hoće li me prihvatiti ovakvu/ovakvog?“
Nije ovo izraz nesigurnosti, već izraz ljudske zdravorazumske logike – hoće li i drugi oko mene biti svjesni koliko je vrijedna moja promjena? A vrijedna je čitavu golu borbu za dahom, vidom, sluhom, pokretom – za životom.
Vrijedna je onoliko koliko smo strepnje, čekanja i vremena u nju uložili. Ne potrošili – onda ne bismo imali ništa. Uložili smo i borili se, iznova se prisjećajući koliko smo samo ponizni u toj borbi, kako to divno kaže moja draga Ivana, i koliko smo veliki u isto vrijeme.
Borimo se za davno nam darovan dar. Ima li većeg dokaza da smo na istom istinski zahvalni?
Supatnici nerijetko najbolje slušaju i najbolje čuju ono što želimo reći. A želja je gotovo uvijek ista: govoriti na sav glas o tome što nam se događa ili se događalo. Progovoriti, pisati, pa nastaviti govoriti i pisati. I ponavljati koliko god puta treba. Baš u tom ponavljanju svojega kao da stalno pazim da čitava priča ne izgubi na važnosti i težini. Kao da se svaki put iznova obnovim i ozdravim kada komu mogu pomoći svojim iskustvom, objašnjenjem, prepričavanjem.
Bolest je narativ. To je prepoznala čak i tzv. narativna medicina koja polazi od pretpostavke da znanstveno znanje i klinička medicinska praksa nisu dostatne u okolnostima pacijentove osobne borbe s bolesti. I to je sasvim točno. Nedostaje onaj čimbenik prepoznavanja osobnog iskustva – bolest utječe na naše osobne narative.
Pričanje je naša terapija. Pisanje je naša terapija. Ovisno gdje se tko pronalazi.
Ponavljanje je naša terapija – jer na koncu se to svede na ponavljanje. Pričom pazimo da (se) ne zaboravimo, zadobivamo samopouzdanje, nalazimo snagu i utjehu.
Pričom smo osnaženi i imamo moćan glas – glas koji nekomu može olakšati i pomoći.
Pričom iznova pronalazimo smisao. Kako bismo inače živjeli da ne vjerujemo da ipak ima smisla?
Koliko god daleko bili od bolesti i problema, koliko god to bilo „iza nas“ – pustite nas da progovaramo kao da je bilo jučer.
Vrijeme u zdravlju i vrijeme u bolesti nije isto – stoga ga ne treba mjeriti istom mjerom. Nikada to zapravo nije „iza nas“ – uvijek je s nama.
Koračamo usporedno, moja borba i ja, moje iskustvo i ja, moja nova snaga i ja – nedjeljivi jedni od drugih.
To smo novi mi. Mi koji smo posjetili zemlju bolesnih i postali, kako kaže Susan Sontag, državljani s dvostrukim državljanstvom.
