Gubi li život smisao nakon otkrivanja dijagnoze karcinoma?
U početku bolesti, često nam se gubi svaki smisao, održavamo se da preživimo. Kako napredujemo kroz bolest tako napredujemo i duhom, gube se neke stare vrijednosti i u našem rastu nalazimo nove. To ne znači da nećemo sebi priuštiti nešto materijalno, nego da to materijalno prestaje biti prioritet. O tome koliko život zapravo NE gubi smisao i koliko ljepote nalazimo u svijetu oko nas piše nam Nikolina Baboselac, mlada žena oboljela od metastatskog karcinoma dojke.
Kada sam bila osmi razred cijela brada bila je puna prišteva i bubuljica. Osjećala sam sram, naročito pred suprotnim spolom. Kako je tata bio strastveni „gutač“ knjiga, ponudio mi je knjigu o čovjeku koji je 20 godina proveo u Staljinovim logorima, u Sibiru. Knjiga sadržava više od 400 stranica i to me odbijalo s obzirom na realnost kako mi je teško pročitati i školsku lektiru. Ipak, uzela sam knjigu u ruke, pročitala je gotovo u dahu i doživjela onaj “aha” moment. Kolika je snaga ljudskog duha u okolnostima koje su neizmjerno teške. Tada sam znala da ću se baviti upravom snagom duha.
Tijekom studiranja, od pokojnog profesora Ivančića, saznala sam za Viktora Frankla, bečkog neuropsihijatra, koji je preživio Auschwitz. Iako je u logoru izgubio obitelj, osnovao je logoterapiju koja se može svesti na: život uvijek zadržava smisao! I u patnji, i u bolesti.
Frankl navodi: “Nijedan psihijatar, nijedan psihoterapeut, ne može bolesniku kazati što je smisao, ali mu svakako može kazati da život ima određeni smisao, da i više od toga, taj život smisao sadrži u svim uvjetima i okolnostima, zahvaljujući ponajprije činjenici da je smisao moguće pronaći čak i u patnji.“
I u našoj bolesti postoji smisao, ne univerzalan, već svatko za sebe traži smisao svoje patnje u bolesti.
Današnje društvo marginalizira bolest i patnju. Čovjekov život svode na konformizam i uvriježene rečenice: tko ima zdravlje, ima sve“. Znači li to, kako mi kojima je bolest raka „ušetala“ u život nemamo ništa?!
Laž! Mi smo svijetlo! Mi smo svjetiljke koje društvu govore kako iz patnje, ljudski duh „proizvede“ nezamislivo.
Mnoge žene su osnovale udruge i portale za pomoć oboljelima od raka.
Mnoge su nakon liječenja na onkologiji ostavile površne vrijednosti kojima su pridavale veliku pažnju prije bolesti.
Mnoge su počele uviđati vrijednost sebe i drugih.
A ja? Svaki moj izlazak iz bolnice s odjela onkologije, kirurgije ili radiologije, završavao je pogledom prema nebu. Oblaci i sunce bili su isti kao i prije. Al' sad sam ih zaista vidjela i prepuštala se njihovoj ljepoti. Sunce je jače sjalo, a oblaci su bili ljepši.
Nedavno, nekoliko dana nisam mogla disati. Kada sam prodisala, sjela sam na terasu, promatrala zvjezdano nebo i plakala. Al' ne kao dijete već kao odrasla osoba svjesna onoga: dišem, mogu udahnuti i izdahnuti bez bolova. U tom trenu, nijedna materijalna stvar nije to mogla nadmašiti.
Dišem, ja dišem. Zahvalna sam na toj otkrivenoj jednostavnosti.
Upravo zato smo svijetlo u društvu koje želi patnju i bolest pogurati pod tepih i okrenuti glavu. Kao što je pokojni prof. Ivančić rekao: “Popeti se na razinu duha je kao popeti se na kat kuće ili zgrade. Imaš bolji pogled.”
Vjerujem da nakon bolesti i u bolesti svi mi imamo bolji/drukčiji pogled. Patnja nas je naučila kako otresti površnost i zaroniti u dubinu života. Jer život nije samo trčanje na posao, odlazak na manikure i frizure, tračanje, kupovanje brendirane odjeće, sakupljanje automobila i stambenih objekata.
Život je puno više. Naša bolest je naša životna škola.
U Bibliji se spominje Getsemani i križni put na kojem se suočavamo s vlastitim i tuđim slabostima. Tu je bilo padova i izdaja. I mi padamo tijekom liječenja. Suočavamo se s tjeskobama i patnjom, izdajom ljudi koje smo smatrali prijateljima, s vlastitim ranama i napuštenošću. Ali zaboravljamo da križni put završava Uskrsnućem.
Tu smo svi mi poput onog željeza koje se tali u ognju kako bi iz njega oblikovali mač. A mač je simbol borbe. Mi smo simboli borbe, patnje iz koje se rađa ono najbolje. Pritom ne mislim na sadizam ili mazohizam.
Jeste li sjeli i upitali sebe: koji je smisao ove moje bolesti, što je dobro došlo u moj život od tada?
Kako me moja patnja mijenjala? Koju Ljepotu i Dobrotu je unijela u moj život? Jer Vaša bolest ne može nadvladati Vaš duh. NE MOŽE! Može ga samo aktivirati.
Jedan student medicine, Franklu je napisao sljedeće: „Nedavno je umro jedan od mojih najboljih prijatelja, jer nije mogao pronaći smisao svoga života. Danas zacijelo znam da bih mu bio u stanju itekako pomoći, zahvaljujući logoterapiji, da je kojim slučajem ostao na životu. Ali on nažalost nije više među živima. Zato će me njegova smrt uvijek poticati na to da stojim na raspolaganju svima koji se nalaze u nevolji. Vjerujem da nema dubljeg poticaja. Unatoč mojoj žalosti zbog smrti najboljeg prijatelja, njegov je gubitak i njegovo nepostojanje itekako smisleno. Smognem li jednom snage da radim kao liječnik i budem dorastao svojoj odgovornosti, u tom slučaju on nije uzalud umro.“
Bolest, patnja i smrt itekako su smisleni jer naš duh potiču na djelovanje u razmjerima koji su nam prije bili nezamislivi.
A je li smrt zaista kraj? Ili tek novi početak?
O tome u narednom članku, u autentičnom svjedočenju sa suočavanjem s vlastitom smrti.
