Halo, dobar dan, imate karcinom! (II. dio)

Otvorila sam oči, omamljena od anestezije. Što sada? Nemam gornji dio pidžame, no imam zelenu plahtu i dren, od milja kasnije nazvan bolnički ljubimac.  Hladno mi je. Gdje su mi papuče? Ili sam stigla bosa? Ma nisam stigla bosa – u zadnji se tren pojavi zdrav razum.

Što sada, prošlo mi je kroz glavu dok su mi dvije sestre davale upute kako uspješno i bez osjećaja mučnine na vlastitim nogama krenuti prema sobi. Držale su me svaka s jedne strane i ponavljale osnove – „Polako Ana, prvo jedna noga, zatim druga, nemojte nam pasti. Pogled ravno i disati duboko.“

Pogled ravno postao je parola sljedećih dana i mjeseci iza toga. U adrenalinskoj navali koja prati preglede i sve što slijedi nakon operacije ne preostaje puno vremena za razmišljanje. Mozak ipak malo štiti od spoznaje. Mudar je to organ. Daje vremena tijelu da u punom sjaju riješi zadano i ne osjeća umor.

Pratimo termine, provjeravamo točan sat, odrađujemo kontrole, previjanja i skidanja šavova. Masiramo rez da brže zaraste i potičemo cirkulaciju na tom mjestu. Kremama tretiramo ožiljak da se ne crveni, skrivamo se od sunčevih zraka da ne bi potamnio.

No, što je s nevidljivim ožiljkom za koji ne postoji efikasna krema? Pogled ravno postaje uskoro i parola života.

Lutamo tako u tom nametnutom nam ritmu uvjereni kako sve rješavamo s malo muke, gotovo vojnički. „Dobro je“, „Vani je“, „Ide sve na bolje“. Okolina, nevična lošim događajima i zaprepaštena saznanjem, dobronamjerno ponavlja isto. Do mene malo toga dopire – cijenim trud, zahvalna sam na savjetima, no ne mogu pojmiti ono što čujem. „Najgore je prošlo“ ili „Sve je odrađeno na vrijeme“ nemaju apsolutno nikakvu težinu i ne donose olakšanje.

O pojmu vremena dalo bi se raspravljati – ovisno o tome čije vrijeme pratimo i kakvu vrijednost ono ima. Najčešće nam nakon operacije i svega što slijedi ponavljaju kako za puno toga „nije vrijeme“.

Puno toga što srce želi mora pričekati. Puno toga što baš ne želimo – ne čeka. Vrijeme je u bolesti osjetljiva tema.

U sljedećim ću mjesecima na teži način naučiti što znači preživjeti. Spoznaje će polako, ali sigurno, dolaziti na svoje odredište, a tijelo će svladati najteža, jedva podnošljiva tuga. Svaki centimetar bića bit će preplavljen onim što je mozak darežljivo udaljio od mene na neko vrijeme. Sav će teret nalegnuti na već izmučeno tijelo.

Ponekad nisam mogla udahnuti od kamena u grudima i čvora u grlu. Jedino što sam mogla je dopustiti da me svlada. Pomirila sam se s nagomilanim i pustila da me preplavi. Dala sam si vremena. Bila sam prvi put blaga prema sebi.

Zar je tako dugo trebalo? Ponovno se pitam – gdje se i kako može naučiti suočavati, oplakivati, žalovati?

Pogled ravno. Kada se sve slomi do kraja, kada se čovjek sabere i ponovno osovi na noge, ravno i naprijed jedini je pravac koji tražimo. Ojačani iskustvom (bolesti i boli) jasnije biramo smjer. Mudrije biramo bitke, ali i ljude oko sebe. Ne uspoređujemo svoje s tuđim, boljim ili gorim, već sa samima sobom. Zdravima, ali i bolesnima. Uvijek će biti boljeg i goreg, ali to više nije naše mjerilo - mjerilo je kako ustrajati u borbi bez predaje.

Pad nije slabost, on je dio oporavka i snage. Mudrost je znati da je u redu to dopustiti.

Pogled ravno ima važnost jedino ako cijenimo ono što smo ostavili sa sobom, ako smo najtežem dali važnost koju zaslužuje i iskoristili ga kao lekciju. Putujemo naprijed s poštovanjem prema onom što je iza nas. Još uvijek ponekad ne mogu udahnuti kako treba. Još uvijek učim o sebi.

Divim se našim tijelima, jer su sposobna za magiju oporavka.

Divim se umu koji nosi tijelo kad je umorno i ne dopušta mu predaju.

Divim se intuiciji koja je unutarnji anđeo čuvar.

Divim se njihovoj savršenoj suradnji. Postajem zahvalna.

Borba nije gotova. No, ovaj put imam jača oružja za nastavak.

‍

Naš je planet

radostima ubog nešto.

Treba otimati

radost

danima što bježe.

Na svijetu

umrijeti

nije teško.

Stvarati život

daleko je teže.

(Vladimir Majakovski)