Kada potražiti stručnu pomoć, kada se okrenuti psihoterapiji u liječenju raka
U trenutku kada se ne snalazimo i ne znamo posložiti emocije koje se jave u tijeku liječenja raka dojke ili bilo koje druge vrste raka, najbolja opcija je potražiti stručnu pomoć i odlaziti na psihoterapije. Dobro je imati podršku bližnjih, ali nitko od njih neće se znati snaći s našim emocijama, ako niti mi sami to ne znamo i ne možemo. Potražiti pomoć nije znak slabosti, naprotiv, znak hrabrosti i spremnosti suočiti se s lošim emocijama.
Dijagnoza raka ne dolazi polako, desi se u trenutku, iznenadi nas ili na redovnom pregledu ili u kratkom vremenu, ako smo napipali kvržicu, osjećamo se loše pa krenemo na pretrage.
Emocije koje se jave u trenutku kada vam netko kaže da imate rak dojke ili bilo koju drugu vrstu raka teške su, ponekad preteške da ih čovjek sam nosi.
Od prvotnog šoka, straha, osjećaja smrtnosti do ljutnje i tuge. Sve su to normalne emocije, no možemo li ih sami iznijeti?
Obitelj, prijatelji, poznanici, većinom su svi uz nas, ali iz osobnog iskustva mogu reći, koliko god uzajamne ljubavi bilo između nas, sve najlošije prognoze koje se slažu u glavi, upravo s najbližima ne možemo podijeliti. Koliko god nas sve “satralo”, obično se javi onaj osjećaj da ih ne želimo opterećivati negativnim emocijama, želimo ih zaštititi.
U procesu liječenja raka, kada vidimo da se ne snalazimo u toj buri emocija, pomoć psihologa ili psihijatra najbolje je potražiti što prije.
Na žalost, posebno u manjim sredinama, još uvijek postoji taj jedan osjećaj srama ili osude, kao da nas čini slabijima potreba za stručnom pomoći.
Mogu samo reći, potpuno pogrešno i upravo suprotno.
Kada osjetimo da se ne možemo sami snaći, poželjno je i hrabro učiniti taj korak, ne misliti na druge, nego samo na sebe. To je ključ svega, misliti isključivo na sebe kada nas stisnu životne bure.
Osim što ne želimo opterećivati one koje volimo, druga stvar zbog koje je jako bitno potražiti stručnu pomoć je što se razgovor s bližnjima i razgovor s osobom koja je školovana pomoći u takvim trenucima, ne može niti mjeriti, niti uspoređivati.
Prijatelji su nam bliske osobe, držat će nam ruku, držat će nam leđa, reći da su uz nas, ali ne mogu pomoći na način na koji mogu psiholog ili psihijatar, ne mogu ukrotiti loše emocije.
Uz podršku prijatelja i obitelji, koja nam je itekako potrebna i važna, ono što nam je isto toliko potrebno je pomoć koja će nas voditi od samog početka. Od snalaženja u vrtlogu loših emocija koje će se samo nakupljati, ako ne budemo imali pomoć nekoga tko će ih znati raspetljati, do stručne pomoći kroz sve faze liječenja.
Rak nije niti lijep, niti ugodan pa se tako ni sve što ide uz njega ne može nazvati lijepim. Od operacije, liječenja, terapija, kontrola, nalaza, sve su to stresne situacije za tijelo, ali i za našu psihu.
Zbog cijele situacije, a prvenstveno zbog sebe, najbolje što možemo napraviti je pronaći osobu koja će nas voditi, koja će nam olakšati cijeli taj proces. Ako netko ne razumije našu potrebu za psihoterapijama, nije naš problem i ne treba se obazirati, nego ići svojim putem.
Osim što možemo osobno odlaziti na terapije, danas udruge za pomoć oboljelima od raka i druge ustanove, nude psihološku pomoć putem telefona ili putem Zoom-a, što uvelike olakšava, posebno ako smo u procesu liječenja i odlazak na psihoterapije predstavlja problem. Naravno da je najbolja psihoterapija ona licem u lice, ali svaka opcija je dobrodošla.
Bilo koju opciju odaberete, napravit ćete najbolje za sebe, osnažiti se, a to je najbitnije, da iz borbe s rakom izađemo psihički zdravi i da se lakše vratimo normalnom životu.
Pomozite sebi, učinite taj korak, jer nitko to ne može napraviti bolje od nas samih, niti umjesto nas.
