Kako reći djeci - imam rak
Svaki roditelj je “slab” na svoje dijete i pokušava ga zaštititi na sve moguće načine od loših situacija. Priroda je tako posložila stvari, brinemo se za naš podmladak i to je u redu. No, trebamo li ih zaista zaštititi od svega lošeg što se u životu događa?!
Nakon što dobijemo dijagnozu raka, ako smo roditelji, prvo što nam pada na pamet je kako reći djeci?!
Jedan od najtežih zadataka, jer djecu uvijek pokušavamo zaštititi od loših stvari i emocija, od stvari koje ih mogu povrijediti.
Nije upitno treba li djeci reći za dijagnozu, samo treba procijeniti na koji način i naći pravi trenutak. Djeca razumiju više nego što mislimo i zato je jedini ispravan način ne skrivati činjenicu o oboljenju. Ako šutimo o dijagnozi, djeca će vjerojatno shvatiti da se nešto događa i u svojim glavama vrtjeti scenarije koji će možda biti gori od stvarne situacije. Najgora mogućnost je da saznaju od druge osobe.
Prije nego kažemo djeci i sami moramo prihvatiti bolest i biti sigurni u sebe. Trebamo imati potvrđenu dijagnozu i znati dovoljno informacija o bolesti i liječenju, jer djeca su puna pitanja, a mi moramo biti oni koji će ih kroz odgovore smiriti i dati im sigurnost.
Možda su ponekad i čuli za riječ “rak”, ali ne znaju u potpunosti o čemu se radi. Zato im moramo na prihvatljiv način odgovoriti na pitanja, objasniti im sve što ih zanima o samoj bolesti, o liječenju, koje su moguće nuspojave i sve što će se događati tijekom liječenja.
Razgovor treba prilagoditi dobi djeteta, jer nije isto govorimo li o bolesti djetetu od tri godine, petnaest godina ili starijoj djeci. Manja djeca će ponekad osjećati krivnju zbog bolesti roditelja, misliti da su nekim svojim postupkom izazvali bolest. Upravo zbog toga važno je razgovarati i objasniti da rak nije nastao radi njih, da nitko ne može utjecati na njegov nastanak.
Dajte im vremena, kao što ste sebi dali. Pružite im zagrljaji utješnu riječ, kao što ste i sami prihvatili kada je trebalo.
Obično, prvo što djeci padne na pamet u vezi karcinoma, hoćemo li umrijeti. Priznajmo sebi, isto pitanje je i nama prvo palo na pamet kada smo čuli dijagnozu. Nije bilo lako, ali kako smo sa sobom obradili cijelu situaciju, sada trebamo i s djecom. Nakon prvotnog šoka i straha, prihvaćanja bolesti, isto trebamo prenijeti i na djecu. Ako smo sami sa sobom pomireni i prihvaćamo da će nam medicina i znanost pomoći u izlječenju, pomoći ćemo im da na isti način prihvate informaciju.
Rak je ozbiljno stanje i svakako će na emotivnom planu utjecati na djecu. Ako žele razgovarati, razgovarajte. Ako ne žele, pustite, jer i oni trebaju vrijeme za prihvaćanje novonastale situacije. Kada budu spremni, obratit će vam se, a ne budu li mogli s vama razgovarati osigurajte im stručnu pomoć. Ponekad je lakše razgovarati s osobom koja nije emotivno uključena u obiteljsku situaciju. I to je u redu.
Dajte im vremena, kao što ste sebi dali. Pružite im zagrljaj i utješnu riječ, kao što ste i sami prihvatili kada je trebalo.
Djeci bilo koje dobi treba objasniti da ćemo uvijek biti tu za njih, bez obzira na bolest.
