Ljeto i more? Ne, ljeto i onkologija.
Iz današnje perspektive izgleda kao da sam se ljeto prije raka pripremala, kao da sam nosila u sebi intuiciju i znanje da će iduće biti borbeno pa sam iskoristila sve što se iskoristit dalo, svaku sekundu. Kada je stiglo i to ljeto 2019. godine, bilo je puno pitanja i odluka koje je trebalo donijeti, nije se radilo o uraslom noktu, nego o raku. Kažu da sam tvrdoglava, ne znam bih li to nazvala tvrdoglavošću ili sam konačno sebe stavila na prijestolje i odlučila pokloniti si sve najbolje. To ljeto osim kirurgijom, bilo je obilježeno i onkologijom. Zacrtala sam sebi koga želim. Hoće li se upornost i tvrdoglavost isplatiti?
Ljeto 2018. vs ljeto 2019. i sva ostala ljeta.
Ljeto 2018. provela sam sadeći cvijeće i paradajz na svom balkončiću, planirajući, uživajući na moru, lunjajući po Velebitu, družeći se s prijateljima, na izletima...baš kako treba, u guštima. Iskorištavala sam intuitivno svaku sekundu koju sam mogla iskoristiti.
Ionako sam cijelu tu godinu od jednog do drugog ultrazvuka provela sa grčem u želucu kada bih pomislila na idući pregled. Čudan osjećaj, ali bih uvijek sebi rekla daj nemoj brijat bez veze. Kako se ispostavilo, nisam zabrijala. Postoji to nešto što kuha u nama, intuicija? Baba Vanga? Vidovita Milanka?
Ljeto 2019. je bilo baš kako ne treba, kakvim ga nitko ne zamišlja. U priči zvanoj „rak“, operaciji, komplikacijama, previjanjima, slabosti, bez imalo energije. U mojoj glavi činilo se kao da traje sto godina, beskrajno. Sve u svemu nepoželjno.
U moru tih silnih peripetija oko operacija i kontrola, jedna misao se stalno provlačila kroz mozak – onkologija i onkolog. U mom mozgu čudovišno zdanje sa ljudima pred smrt i nikako se nisam mogla uklopiti u tu slagalicu. Često mi se činilo da ću se uskoro probuditi iz lošeg sna, iz noćne more i nastaviti gdje sam stala prije rečenice: „Gospođo imate tumor.“
Još u povojima dijagnoze, dok sam tražila kirurga, uvijek se nekako nametalo pitanje tog onkologa, ali mi se činilo još poprilično daleko pa sam samo tu i tamo preletjela mislima.
Znanje s doktorima ispekla sam odavno. Sa trideset i četiri godine moždani udar pa onda prođeš kroz ruke silnih doktora različitih specijalnosti. I uglavnom su to bili stvarno dobri doktori, ali naletiš tu i tamo na nekoga pa otprilike kao da dođeš kod frizera i kažeš mu odreži dva centimetra, a on capne dvadeset i ostaneš u šoku, bez riječi. Takav osjećaj bi bio nakon izlaska iz pojedinih ordinacija pa staneš sa sto upitnika iznad glave i misliš tko je ovdje lud.
Meni, control freaku bilo je nezamislivo doći na pregled i šutjeti, kad ti netko svojim stavom da do znanja da nemaš što pitati. Imam pravo znati, imam pravo pitati.
Nisam si to htjela dozvoliti, ne u trenutku kada nosim u sebi nešto što me može dokrajčiti, ne jer živim tu gdje živim i imam izbora. Ovaj puta želim sebi najbolje i sebično ću to uzeti. Konačno sam došla sama sebi na red.
U pauzama između kontrola imala sam dovoljno vremena posvetiti se tome. Istraživala sam po netu, raspitivala se i uvijek je to jedno ime izbilo na vrh, kao višnjica na vrhu torte. Ne samo zato što je bila vrhunska u svome poslu, nego zato što je bila empatična, komunikativna, mogla bih pitati sve što me zanima i to mi je bilo najbitnije. Obzirom na moj, kako bi se to danas popularno reklo, komorbiditet, htjela sam NJU!
Rekli su mi da će biti teško, jer je pretrpana, ali ja sam odlučila.
Nakon jednog previjanja i kontrole u bolnici, rekla sam mužu idemo probati. Odvezli smo se do Rebra, došla sam do šaltera i rekla da se želim naručiti kod navedene doktorice. Sestra je objašnjavala - pretrpana, godišnji, ovo-ono...bila sam uporna, donijela svoju fotokopiranu komorbiditetnu dokumentaciju, ostavila broj telefona i otišla.
I čekala...tri dana, bilo je brzo.
