Maleni Čovječuljak u kutu sobe

B.Š.J. koja se bori s metastatskim karcinomom jajnika napisala nam je inspirativnu priču. Kako B. opisuje “Priča je to o pomoći i snazi koja se nalazi u nama, a treba je pronaći ili jednostavno izmisliti. Ali ako ostane aptraktno, svatko će je protumačiti kako njemu odgovara i to je ok.”

Maleni Čovječuljak u kutu sobe

1. dio

Čuči gol. U konturama bez suvišnih detalja. Dobro je potkožen, s očima, bez nosa, bez usta. Preplašen i stisnut od straha. Bez roditelja je. Možda ima sestru. Nema brata. Ne vjeruje u nikog i ništa. Osim u svoj strah. Preko 40 mu je godina i ne zna točno što ga još drži. Vjeruje, život.

U dijagonalnom kutu sobe, prazne i beživotne, sjedim ja. 45 mi je godina. Topla sam, smirena i blaga. U čudu promatram Čovječuljka. Utjeruje mi nelagodu i sažaljenje.

- Tko si?

- (šuti)

- Smijem li ti prići?

- (šuti)

- U redu je ako ne želiš da ti se približim. Ali ja ću sjediti ovdje dok god me trebaš. (Ako treba, zauvijek.)

Isti scenarij ponavlja se danima. Moje strpljenje sasvim je postojano. Muči me jedino što se Čovječuljak ne oporavlja. Želim mu pomoći. Sjedim u svom, a on u svom kutu sobe. Piljim u njega, on gleda u mene. Ponekad i obratno.

- Vidim da si uplašen i tužan. To je u redu.

- (šuti)

- Ako želiš, primit ću te za ruku, zagrliti te. Nigdje neću otići.

Čovječuljku se sviđa što govorim. Držanje mu je omekšalo, ali sve ostalo, ostalo je isto. Prolazi mjesec, za njim drugi, a on je ustrajan u svojoj nepromjenjivosti. Ja u svojoj strpljivosti. Nije mi teško. Prvi put uživotu nije mi teško biti strpljivom. I dalje čeznem za tim da Čovječuljku bude bolje.

‍

2. dio

Stižu mi nalazi. Po drugi put nakon dijagnoze padam u žešći očaj. Propadam. Krevet je i svjetlost i suton. Po sobi tražim točku spasa. Plafon, bolesna bjelina ormara, prijeteća stropna lampa, ništa ne pomaže. Bojim se zažmiriti. U mraku je opasnost. U mraku su nekontrolirane misli. Sjetim se Čovječuljka. Potražim ga pogledom u mislima.

- Gle, narastao je. Čak je neznatno odmaknuo ruke od tijela. Ostalo je ostalo isto.

Usne mi se razvlače u osmijeh. Veselo ga pozdravljam pogledom. Ali on ne uzvraća. Još uvijek nema ni nos ni usta, a oči su mu kao nacrtane. Nema veze, ne skrivam veselje zbog njegova napretka. Ali meni je loše. Glava mi klone među koljena, u kutu sive, beživotne sobe.

Ni drugoga dana nije mi ništa bolje. Ali Čovječuljku se oko struka razigrala kontura majice. I orukavlje mu se rasplelo oko zapešća, proširile se nogavice. Odjeven je, zaštićen, više nije ranjiv i gol! Uspravljen i raširenih ruku krenuo je prema meni! Bez usta, bez nosa, nacrtanih očiju. Sretna sam kao dijete.

Idućih dana Čovječuljak je nastavio napredovati, rasti, izgledati sve samouvjerenije i hrabrije. Ja sam bivala sve lošije. Prišao mi je i bez da otvara usta koja nije imao, govorio je:

- Vidim da si uplašena i tužna. I to je u redu. Ako želiš, primit ću te za ruku, zagrliti te. I nigdje neću otići dok ti ne bude bolje.

Bilo mi je bolje. Odmah mi je bilo bolje.

Čim mi je postalo malo bolje, kao zrno krupne soli bolje, Čovječuljak je počeo nestajati. Nezaustavljivo, kao obris u magli. Hvatala sam ga rukom mlatarajući po zraku, ali nisam ga mogla dohvatiti. Odlučio je otići. Sam je tako odlučio. Nisam znala jesam li više ljuta ili uplašena, ali shvaćala sam da je to njegova jasna odluka koju nikakvom voljom ne mogu zaustaviti.

Objasnila sam si da je otišao kad je vidio da dalje mogu sama.

Danas sam sigurna da će se, kad mi bude trebao, opet vratiti.