Međunarodni dan sestrinstva - viđenje jedne medicinske sestre o svom pozivu, ali i situaciji kada se nađe u borbi s rakom u obitelji
Iako nam je Međunarodni dan sestrinstva bio prije četiri dana, za dobre želje nikada nije kasno pa ovim putem svim medicinskim sestrama i tehničarima čestitamo njihov dan. Prošlogodišnji razgovor sa Ivanom Kulišić ostavio je jak dojam pa ćemo ga kao poklon, jer on to je, staviti još jednom. Budite svi kao Ivana, volite svoj poziv, radite ga s ljubavlju i pročitajte ovaj tekst, isplati se. Ivana je medicinska sestra koja se i sama, u više navrata susrela s dijagnozom raka u obitelji. Privukla me njezina samozatajnost, a s druge strane energija koju ulaže u sve što voli. Iako ne voli pričati o sebi, ponosna sam što baš ona, na ovaj dan, iznosi svoje viđenje poziva medicinske sestre, ali i iskustvo kada se našla s druge strane uz supruga u borbi s rakom.
Ivana predstavi nam se.
Ivana Kulišić, medicinska sestra na Zavodu za bolesti srca i krvnih žila KBC-a Osijek. Od 2005. do 2016. godine na odjelu, a sada na kardiološkoj intenzivnoj njezi. Odrasla u mjestu Privlaka pored Vinkovaca, medicinsku školu završila u Vinkovcima. Trbuhom za kruhom završila u Osijeku, a sada živim u Čepinu.
Na tvom Instagram profilu piše “dok nisam izabrala zanimanje medicinske sestre, tati i mami govorila sam da ću biti kuharica.” Kako je ipak prevagnulo zanimanje medicinske sestre?
Od malih nogu voljela sam kuhinju, ali već negdje u sedmom razredu definitivno sam odlučila ići u medicinsku školu. Kao mala voljela sam odlaziti u ambulante i sviđalo mi se to što rade medicinske sestre, tako da je odluka pala davno. Potpuno sam se našla u tom zanimanju i nikada nisam požalila, a i mami se svidjelo, jer je uvijek govorila da ću se nakuhat u životu. Osim mene još su dvije sestre, od nas četiri, medicinske sestre. Jedna radi u vukovarskoj bolnici, a jedna je u patronaži u Puli.
Obilježavanje Međunarodnog dana sestrinstva je danas, 12.5. Što misliš o položaju medicinskih sestara danas?
Zanimanje medicinske sestre stvarno treba biti poziv. Pogrešno se zamišlja taj poziv u društvu, da je previše prljavog posla pa čak i dan danas to ljudi pogrešno doživljavaju. Nije me to puno zanimalo i moja odluka je bila i ostala čvrsta.
Jako nas puno fali, to je veliki problem, ali unatoč tome dobro se snalazimo u svemu.
Ispunjava li te posao medicinske sestre?
To je poziv koji strašno cijenim i primjenjujem ne samo u bolnici, nego i u svojoj okolini. Što se tiče bolesnih, ako mogu pomoći, uvijek ću to napraviti. Ako me bilo tko zamoli da mu pomognem, uvijek ću rado uskočiti u pomoć.
Mislim da i nakon tolikih godina taj poziv čvrsto stoji u meni, imam ga još uvijek. Ispunjava me i opet bih ga izabrala.
Kada sam završavala školu nisam razmišljala o tome gdje ću završiti, na kojem odjelu, to je jednostavno bilo nešto što sam željela.
Bude svakakvih situacija, kao i u svakom poslu, ali uvijek se nekako snađemo i nađemo rješenje. Iako puno sestara fali, s našeg odjela intenzivne sestre ne odlaze, osim one koje odu u mirovinu, ali uvijek nekako pokrpamo rupe. Naravno dođe do nekog malog pregorijevanja, ali “behandlamo” nekako i sve to teče kako treba.
Je li teško, fizički i psihički?
Kako kad. Bude svakako, nekada bude teže, nekada malo manje, Sve ovisi o situaciji koliko teške bolesnike imamo.
Smrt mi je bila strašna i nepojmljiva, ali kada su ljudi na kraju i pate se vidiš da im je spas. S druge strane kada netko iznenada umre, u jednom trenutku pričaš s njima, već u drugom ga nema, malo me poljulja i znam razmišljati o tome.
Vežeš li se ikada za pacijente ili imaš granicu kojom to ne dozvoljavaš?
Mislim da kroz posao pristupam službeno i profesionalno kako moram, ali kako pacijenti danima leže kod nas polako se upoznamo. Posebno kroz vrijeme korone, nije bilo posjeta pa popričaš malo s njima, pokušaš im olakšati. Ne ulazim nikada u osobne stvari niti pacijenata, niti svoje, ali kada vidiš da je to pacijentu potrebno, nađu u tebi neku pozitivnu stranu, normalno je da ćeš komunicirati s njima.
Ponekad kada dođem kući znam razmišljati o pacijentima, njihovom stanju, jesam li sve napravila što sam trebala, jesam li sve prenijela kolegicama.
Uglavnom, trudim se da sve bude profesionalno s moje strane.
Kao pacijentica koja se liječila od raka dojke, moram reći, da na dužem bolničkom liječenju imaš potrebu dobiti podršku od strane bolničkog osoblja.
Da, to je to o čemu pričam, ako vidim da pacijentu potrebno, trudim se imati jedan, takoreći, prijateljski odnos s pacijentima. Sve ovisi o pacijentu. Tko god treba našu pomoć i nije mu lako, trudim se koliko mogu olakšati im to vrijeme provedeno kod nas.
Pravila se moraju poštivati, ali gdje možemo uskočiti, uskočimo. Samo ne mogu podnijeti zločestoću s bilo koje strane.
Kako se osjeća medicinska sestra koja se, više puta, susrela s rakom u obitelji?
Bude teško, osjećaš se bespomoćan, ne znaš što bi i kako bi. S jedne strane je teško što znam puno toga o bolesti, nekada bih voljela da ništa ne znam. S druge strane to znanje mi daje mogućnost da budem podrška najbližima u borbi s rakom.
Kako je pandemija utjecala na posao?
Što se tiče kardiologije i koronarne, kod nas se normalno radilo i odrađivalo, jer infarkt ne bira hoće li biti korona ili neće. Nije to nešto što se može od danas do sutra odgoditi. Infarkt je trenutno akutno stanje, masivna plućna embolija, druge srčane bolesti, to nisu bolesti koje možeš otkazati jer je korona, u pitanju su ljudski životi.
Kada je pandemija počela nije bilo novih sestara, nego su se otvarali i punili covid odjeli s postojećim sestrama iz sustava, kao i svugdje.
Imala sam se potrebu prijaviti, kako je bilo starijih kolegica od mene ili onih s malom djecom, a ja sam sama. Imam mogućnost izolacije, samoizolacije, tako da sam u to vrijeme radila na covid odjelu. Glavna sestra je bila zahvalna, a meni je to bilo normalno, jer je moj poziv i posebno ako mogu, moram se odazvat svugdje. Radila sam odmah u startu kad je krenula korona, nakon toga cijelu sezonu od jeseni 2020. do proljeća 2021. godine.
Koliko je bilo teško raditi na covid odjelu?
Bilo je teško, jako puno, da.
U odnosu na prvu fazu, u drugoj je bilo teško, puno oboljelih. Tada sam još jednom shvatila da danas jesi, sutra nisi. Nisam mogla vjerovat da se pacijent može toliko brzo urušiti.
Kako je bilo sve psihički podnijet?
Bilo je naporno i teško psihički. Upoznaš dosta ljudi, brines se o njima, danas ih ima, a sutra već nema. Ali što je najbitnije, bilo je jako puno ljudi koji su se na sreću izvukli. Pacijenti su bili jako zahvalni na svakoj upućenoj riječi, jer je to jedno stvarno teško stanje i bili su sretni kad se s njima malo popriča.
Prošlo je i svi se nadamo da se neće ponoviti.
Vidiš li se do mirovine tu gdje jesi i u tom poslu?
Što se tiče struke u zdravstvu se vidim. Nakon što je suprug umro, ostala sam sama pa me malo muči razdvojenost od roditelja i sestara. Možda bih se jednoga dana preselila malo bliže njima, a time i promijenila mjesto rada. Meni je lijepo tu gdje jesam, uvijek sam imala podršku i kolegica, glavne sestre i liječnika, ali ne znam do mirovine gdje ću završiti.
Obilježavate li dan sestrinstva?
Zadnje dvije godine zbog korone nismo ništa obilježavali.
Naša glavna sestra klinike je jedna super sestra, uvijek je za zabavu i znala je organizirati fešte pa smo se znali skupiti i proslaviti.
Članica sam Kardiološke udruge medicinskih sestara, tu se znaju organizirati simpoziji ili kongresi pa se okupimo.
Za kraj nam reci što za tebe znači biti medicinska sestra?
Cijenim život i volim se brinuti za druge.
Volim svoj posao medicinske sestre, svoje zanimanje, smatram da je plemenito, humano i da ga dobro odrađujem. Bude težih i lakših dana, ali trudim se uvijek biti pomoć pacijentima, biti im olakšanje za vrijeme ležanja, nada u oporavak. I sama sam se našla u situaciji da sam trebala pomoć i podršku sestara, kolegica i imala sam ju. Istina. Suprug se liječio od karcinoma gušterače i preminuo je. Zahvalna sam na svakoj pomoći i podršci koju sam dobila. Potvrdilo mi je to koliko je bitno, razumijevanje i podrška.
U svakom žitu ima kukolja, ali nekako vjerujem da nas je puno više ljubaznih i dobrih, stručnih, susretljivih. Svi smo mi ljudi, od krvi i mesa. Radim u smjenama (koje budu itekako guste) s puno bolesnika, ali sa srcem kada je najpotrebnije. Kada dođu kušnje timski nalazimo rješenje što bolje znamo, pokazalo se to u pandemiji. Bilo je puno dobrog i lošeg, podnijeli smo u glavi, u svom srcu, a bilo je tu svega, straha, brige, smrti, no isto tako velike sreće u oporavku bolesnika. Zajedno smo jači, potrebno je obostranog strpljenja i od strane sestara i pacijenata. Uvijek ćemo se truditi biti još bolji. Poštujmo jedni druge! Ponosna sam na svoju struku.
