Oči dječaka
Postoje tekstovi koji te ponekad ostave bez riječi, zaustave dah dok čitaš. Ovo je jedan takav. Što kada se, i sami bolesni, nađemo s druge strane…jesmo li se ikada zapitali kako je drugoj strani bilo kada su se suočili s našom bolešću? S našom ranjivošću? S tugom i strahom u očima koju smo bezuspješno pokušavali sakriti. Ili sa borbenošću, koja nas je štitila od ranjivosti. Trenutak kada padaju sve maske, kada ispustimo sve iz sebe, kada samo želimo grliti našeg velikog dječaka. Katija nam ovaj puta ne donosi drugi dio priče svog dalmatinskog dišpeta u okršaju s rakom, ali donosi nešto moćno…
Gledam ga...
Već dvadeset i nešto godina.
Gledam…
Prvi put ga uistinu vidim.
U tijelu odraslog muškarca,
Vidim prestrašeno dijete.
U njegovim lipim očima, vidim strah.
Njegove oči, nijemo me mole da mu kažem da će sve biti u redu.
Izgleda kao dijete,
Ono koje se u nepoznatom odvojilo od roditelja.
Ranjivo, tužno.
Nalaz nije najbolji, bolest je u progresiji, ali to je očekivano.
U jednom momentu, ga više uopće ne čujem.
Vratio se onaj osjećaj.
Isti onaj osjećaj, od kojeg se ledi krv u žilama, kad vam prvi put doktor reče "Žao mi je, ali moram Vam reć` da imate karcinom."
Nevjerica, strah, neizvjesnost,
Panika.
Vratili su se.
Kako?
Kako je moguće, tako se osjećati, opet?
Bespomoćno,
Kako?
Nakon treće operacije dojki, ja sam tolike oklope stavila na sebe,
Oko sebe,
U sebe.
Ni kamen,
Ni čelik,
Ni željezo,
Moje srce je bilo nešto četvrto.
Bolilo je to šta nemam emociju. Više od svakog šava, više od svake kopče.
Više od svega.
I onda danas,
Jedan pogled na tog "dječaka"
u tijelu muškarca, sruši moju obranu.
Samo sam spustila glavu,
Šutim.
Osjećam neizmjernu tugu.
U jednom trenutku on skoči, zagrli me i reče:
"Oprosti, molim te, ja tebi kukam, zbog ovoga, a sa čim se ti sve boriš pa ne kukaš. Oprosti mi!!"
Po prvi puta ja nemam riječi.
Muk.
Tišina.
(Za žensko dalmatinsko čeljade, to vam je ravno čudu. Eto!)
Pravila sam se da nešto radim po kužini, a čekala sam da ide na posao.
I onda je krenilo…
Suza,
Jedna, pa druga,
Potoci suza,
Trajalo je.
Isplakala san ja danas sve ono šta nisam od onog prvog dana isplakala,
Baš sve.
Izašlo je iz mene,
Iscurilo, na oči, na nos, na usta.
I neka je!
Oprostite mi vi, svi moji preci!
Oprostite!
Danas je moja "škina" popustila od pustoga tereta.
Oprostite mi šta danas nisan ona koja drži "sva četiri kantina od kuće".
Oprostite mi šta danas ne stojin uspravna, ka kameni stup.
Uspravit ću se ja,
još večeras.
I bit opet uspravna, ka stup, neka je križ sve teži.
Skupit ću ja sve komadiće od oklopa koji su se rasuli danas,
U momentu.
Žena sam,
Majka sam.
Dok se on vrati sa posla,
Ja ću bit opet ona...
Stara.
U stvari nikad više neću bit ona stara.
Bit ću opet ona jaka,
"Jaka!"
Večeras, kad legnete u krevet, zagrlite tog "dječaka" kraj sebe i čvrsto ga držite, kao da sutra neće doć`.
Jer jednog dana, uistinu i neće.
