#poštujsisu
Listopad je krenuo u svom živopisnom ružičastom izdanju. Riječi, poruke, fotografije, sve ono što nosi poziv…misli na sebe, poštuj svoje tijelo, napravi preventivni pregled. Svaka od nas ružičastih zna, svaka od nas će sitnicom poslati poruku. Ako nikada, poslušaj sada, znat ćeš da je vrijedilo.
Život se promijenio, pogled na život se promijenio, prioriteti su se promijenili. Potpuno, za sto osamdeset stupnjeva. Što je bilo ostalo je tamo negdje daleko. Najmanje sam slična nekoj sebi od prije četiri godine. Nema puno toga što nas povezuje.
Jesam li sretnija sada? Možda zvuči čudno, ali, da jesam. Ništa mi više ne znači osim ovog trenutka, znači mi danas, značim sebi i znače mi moji ljudi.
Ne gledam više na to hoće li se bilo kome svidjeti moje odluke. Mogu biti sto puta pogrešne, ako sam ih ja stavila na mjesto u svojoj glavi i mislim da su ispravne, to je to. Moje su.
Hoće li se nekome svidjeti kombinacije roze, narančaste i crvene koja se u trenutku našla na meni, zar je bitno? Meni je slatko, najslađe. Šarenilo me čini sretnom, neka mi ga.
Što je uopće sreća? Nije nešto univerzalno, nije meni i tebi isto. Moja sreća drugima može izgledati kao neispunjen život. No, meni je, baš je potpuno ispunjen. Jer, nije poanta više zadovoljiti bilo čije standarde, osim svojih.
Sreća je dan bez boli. Sreća je skuhati ručak. Sreća je svaki cilj koji uspiješ dohvatiti.
Sreća je toplina usred prsa kada vidiš drage ljude, kada ih možeš od srca zagrliti, kada i bez riječi osjete sve ono što daješ. Kada ja osjetim njih.
Sreća je moći istinski voljeti svaki dan. Sreća je biti zahvalan što si ga doživio i imati privilegiju gledati svoju djecu kako odrastaju, imati privilegiju zagrliti roditelje, imati privilegiju prepirati se s bratom tko je zadnji nazvao, imati privilegiju kroz sve to prolaziti sa čovjekom kojeg voliš, privilegiju smijati se od srca s prijateljima koji su se našli na tvom putu.
Zahvalnost za sve što mi je poklonjeno, svakim danom koji sam dobila. Zahvalnost za sve što mene čini ovakvom kakva jesam, za sve što mi je pruženo da se i dalje mogu graditi, da dalje mogu učiti i raditi na sebi. Da mogu doživjeti, osjetiti, vidjeti.
Zar to nije nešto fantastično?
To je moja privilegija, moja sreća, moja zahvalnost, moj život.
Svatko ima pravo na potpuno drugačiju sliku svijeta i na sreću, samo ne dirajte mi moju.
Ovako, baš ovako je dobro, odlično.
Dobila sam vrijeme, a to je jedino što ne možeš platiti ničim, neprocjenjivo je, jedino čime mogu uzvratiti je živjeti ga istinski.
I kažem hvala. Čak i na lošim stvarima koje se dogode. Svaka od njih, i dobra i loša, je jedna mala životna škola koja te usmjeri dalje. Izgradi, uredi nešto u tebi.
Da, sretna sam. Da, moj život je drugačiji. Da, moj život je definitivno ljepši. Ne nije savršen, ali tko god ga traži, savršenstvo ne postoji.
No, treba biti realan. Cijeli ovaj put niti je bio, niti je lagan, a niti ga želim ikome. Neopisivo puno puta se utapaš, dok ne isplivaš na površinu. I „auč“ bolno je sa svih strana, fizički i emotivno.
Iz cipela jedne onko frajle, moja poruka je radite ono što morate za sebe, a svatko zna što spada u osnove preventive.
Poštujte sebe i svaki dio svoga tijela, jer nema onoga tko će to napraviti umjesto vas.
#poštujsisu, pokloni joj vrijeme, izvedi je van na ultrazvuk i mamografiju. A onda napiči na sebe što želiš i ponosno svojim putem, prema svojoj sreći, baš onako kako je vidiš.
Opusti se, oslobodi se, voli, nasmiješi se, zahvali i živi punim plućima!
