Psihoterapeutica Lara Radošević Puharić o radu sa ženama oboljelima od raka: „One mene liječe, ne ja njih“

Lara Radošević Puharić, zaposlena magistra organizacije, planiranja i upravljanja u zdravstvu, u nekom trenutku života osjetila je potrebu raditi s ljudima i kroz taj rad im pomagati. Naknadno se školovala i stekla diplomu za geštalt psihoterapeuta pri EAPTI Psihika – Centar za psihoterapiju, edukaciju i savjetovanje po Malteškom programu u Zadru.

Kroz rad sa ženama oboljelima od raka u udruzi Caspera, ispunjava svoj životni poziv i san. Biti psihoterapeut ženama koje su oboljele i liječe se od raka, vidi i potencijal i inspiraciju.

‍

Što te dovelo do toga da upišeš psihoterapiju?

Bazično sam medicinar, humanitarac i falio mi je rad s ljudima, u smislu da pomažem. Nisam ništa posebno planirala, ali sam rekla sama sebi idem vidjeti je li moguće, jer u nekim godinama više nemaš vremena upisivati redovne fakultete, a ovo je bila mogućnost vanrednog tako da sam krenula s tim.

Odlučila sam se za taj pravac, a onda sam se u njemu potpuno pronašla, nisam više ni istraživala i nekako mi je baš za dušu.

Teorija traje četiri godine, ali tu je još niz sati sa klijentima, supervizije, minimalno sto sati individualne psihoterapije koje moraš proći.

Trebalo mi je gotovo šest godina da uz posao sve skupa odradim.

‍

Kako je došlo do suradnje s udrugom Caspera?

Do suradnje je došlo u sklopu edukacije. Ne možeš uopće izaći na ispit ako nemaš minimalno 400 sati rada s klijentima pod nekom udrugom ili ustanovom. Preko Instituta smo imali priliku javiti se udruzi Caspera za volontiranje.

Ja sam na Kvarneru, oni su u Splitu, ali nekako to je moja tema. Bazično sam diplomirala na temi palijativne medicine i uvijek sam imala osjećaj da tu mogu dati više. Imala sam osjećaj da je to baš tema za mene.

Kontaktirala sam Sonju Grgat, našle smo se i odmah smo kliknule. Dogovorile smo se da volonterski odrađujem neke sate. Meni je to bilo korisno u vidu stjecanja iskustva, a njima jer su imale terapeuta koji volontira, tako da je to bila neka win-win situacija.

Nakon nekog vremena su me cure iz udruge pitale bih li ja bila terapeut za njihovu grupnu podršku i to je nešto što je meni možda najdraže.

Je li bilo teško početi s radom ili je bilo prirodno?

Bilo me strah, možda sam čak osjećala i neko strahopoštovanje, jer sam tada bila relativno mlada i neiskusna i nisam znala što me čeka. Bojiš se jer znaš da su to neke velike i važne životne teme.

Nisam se bojala tog procesa i što će se desiti ako možda dođe kraj s nekim i to se na kraju krajeva dešava, više me pratio osjećaj da ne želim te žene iznevjeriti. Ali to u početku imaš osjećaj sa svakim klijentom, bez obzira o kojoj se temi radi.

Jako su mi važne te žene, baš su mi važne.

‍

Važno je kliknuti s klijentom

Naravno. Često me pitaju za preporuke, uvijek kažem ljudima da si daju par susreta vremena. To što je netko meni izvrstan terapeut ne znači da će biti i nekome drugom, netko ti može odgovarati, netko ne i to je sasvim u redu.

Daš si priliku kao i u svim drugim odnosima, jer to na kraju i je odnos.

‍

Kakve su reakcije okoline na tvoj rad sa ženama oboljelima od karcinoma?

Svaki puta kada nekome kažem da radim sa ženama oboljelima od karcinoma ili ženama koje se oporavljaju od karcinoma, komentari su: „Uh, to ti je sigurno teško.“

Ja u tom radu nikada nisam osjećala težinu, čak štoviše, nose mi neku radost, drugačije je. Ljudi koji dožive takva iskustva, kada se suočavaju s bolešću i potencijalno sa smrću, neminovno mijenjaju perspektivu.

To su stvarno prilike u terapijskom radu i u životu općenito. Dođeš do trenutka u životu kada znaš što je važno, cijeniš to, prioretiziraš drugačije, trivijaliziraš ono što je trivijalno i nevažno. Često je to prilika da kreneš živjeti nekakav drugačiji život, ispunjeniji, koliko god on trajao.

Eto, to mi nose te žene, kao da i mene uče. One mene liječe, ne liječim ja njih, one mene liječe. Daju mi neku drugu sliku i to ne možeš „fejkat“, to je baš autentično.

„Da sam bar prije znala ono što sad znam“, čuješ li tu rečenicu od svojih klijentica?

Da, često to čujem od svojih cura, kako ih ja zovem, „da sam bar ranije shvatila“.

Ovisno u kojoj su fazi liječenja, takve su i teme. Na početku je fokus na jednom, što je sasvim razumljivo, a kasnije su to baš neke životne teme.

Zato volim raditi sa ženama koje se bore, sa ženama koje imaju karcinom, jer tu sam svjedok te transformacije koja je toliko moćna. To su kao neka vrata koja se otvore, strašno je inspirativno.

‍

Misliš li da postoje predrasude prema onkološkim pacijentima i prema toj bolesti općenito?

Ne mislim da postoje predrasude, već možda jedan strah. Rekla bih da je to zato što mi još uvijek slavimo tu kulturu življenja, a ne kulturu smrti. Temu smrti svi izbjegavaju, čak je i terapeuti ponekad izbjegavaju, a šteta, jer vidim ogroman potencijal baš u toj temi.

Svi neminovno razmišljamo o smrti, bilo svjesno, bilo podsvjesno, uvijek je tu negdje taj strah od nestajanja, u kojem god obliku se on javljao.

Ako i jesu, mislim da su predrasude tu, jer ljudi više prikrivaju taj svoj strah, rezoniraju negdje sa sobom i pitaju se „kako bih ja to“,  „što bi se desilo da dobijem dijagnozu“ i na kraju ne žele uopće razmišljati o tome.

Baš zbog toga u ovoj temi vidim potencijal za najveće promjene, za jedan sretan i ispunjen život.

‍

Sigurno je ispunjavajuće za terapeuta vidjeti rast osobe s kojom radi

Jako. To je zapravo nešto što me najviše ispunjava, ne mogu niti opisati koliko, jer to ne vidiš iz dana u dan i iz susreta u susret, nego odjednom shvatiš nakon mjeseci i mjeseci terapija, da je ta osoba na jednom potpuno drugom mjestu.

Baš si sretan, jer si sudjelovao u tom rastu, kao nekakav pratitelj na tom putu i jednostavno ti je lijepo gledati transformaciju. Jako ispunjavajuće!

Pratiš i usmjeravaš, jer geštalt jest takav oblik psihoterapije koji primarno vjeruje u potencijal osobe.

Svi se mi rađamo s kapacitetom da živimo sretno i ispunjeno. Desi se život, zapneš u nekim situacijama zbog nekih starih obrazaca koje si naučio, koji su nekada možda bili korisni, ali sada više nisu i jednostavno ne vidiš put.

Mi smo tu da pomognemo da vidiš gdje si i što si, kako bi možda mogao drugačije, ali sve ti to zapravo imaš, samo ti treba neko ogledalo da vidiš.

Lijep je to poziv, često se osjećam počašćeno, jer sudjelujem u nečijem životu vrlo intimno.

To je jedan jako blizak odnos.

‍

Čini li ti se da je pozitivno razmišljanje postalo trend?

Mislim da je to produkt naše trenutne instant kulture, čak mislim da je i opasno u puno situacija, jer netko tko je u kliničkoj depresiji, a ti mu kažeš „samo misli pozitivno“ – ne, taj čovjek sada ne može misliti pozitivno! Možda će misliti jednom, ali što mu to govoriš u trenutku kada je loše?! Samo ga guraš dublje.

Ono što mi geštaltisti zastupamo i u što ja stvarno vjerujem jest da prvo treba priznati ono što jest, a vrlo često mi sebi ne priznajemo kako stvari stoje, nego sami sebe „zamajavamo“ pa tako i okolinu i očekujemo da će se iz toga izroditi neke promjene. Ne može!

Mislim da je jako važno biti ono što jesi pa i ako si tužan, budi tužan i to je okej. I ako si razočaran i očajan i ljut, sve je to u redu.

Vjerujem da u većini slučajeva, ljudi izgovaraju takve rečenice, samo iz dobre namjere. Ako već želimo ponuditi pomoć, onda je možda dovoljno reći „tu sam, za tebe“, umjesto „samo misli pozitivno“, ali i to je isto nešto što se može naučiti. Ljudima možda nedostaje vještina komunikacije.

‍

Je li loše biti sam ili ponekad željeti biti sam?

Naravno da je u redu željeti bit sam! Često se događa u fazama tugovanja, u onim najgorim trenucima smrti bliskih osoba da imaš jako puno podrške. Kako vrijeme odmiče sve je manje ljudi oko tebe, a to je onda kritično, jer čovjeku i dalje treba podrška, a ljudi nema.

Isto je i u bolesti. U početku su svi oko tebe i onda odu za svojim životom, što ne znači da im nije stalo.

Zapravo cijeloga života i jesmo sami. Ako si sretan, imaš svoje bliske ljude koji su uvijek podrška beskompromisno, ali rodiš se sam, umreš sam i treba naučiti biti sam.

Biti sam nije isto što i biti usamljen. Ako imaš razvijenu samopodršku, ti si u redu i kada si sam.

Ponekad je naporno kada u trenucima bolesti svi zovu, šalju poruke, a osoba samo želi biti na miru. Na kraju preuzimaš brigu za druge, a treba ti samo da ostaneš sam sa sobom i udahneš. I to treba sebi dozvoliti.

Kako naučiti reći NE?

Eh, treba znati reći ne, ali i to isto možemo naučiti, jer je za mnoge od nas to nešto novo, tako nas nisu učili kad smo bili mali. Nitko te nije učio da kažeš „ne“, učili su te da budeš pristojan i kažeš „da“. Onda dođeš u neke godine u kojima ako ne znaš reći ne, doslovno ćeš se ugušiti. A ti ne znaš kako.

Vrlo često ljudi koji obolijevaju od dijagnoza karcinoma jesu ljudi koji su sve davali. Sve svima, pa ja kada dođem na red. Neminovno to negdje nakuplja neku frustraciju, jer ne možeš uvijek biti super.

Mislim da je jako važno i to učim svoje cure, da postavljaju granice, da slušaju sebe, da znaju reći „ne“ na jedan asertivan način. Vrlo često trčimo i uvijek nešto moramo, ali ne, ne moramo zapravo ništa.

Ako mi sebe ne slušamo, tijelo će nam samo reći, svemir te zaustavi ako nećeš ti.

Zahtjevno je to! Živimo u vremenu koje je totalno „ludo“, svi trče, svi moraju, to nije nekad bilo tako. Imamo nametnute zahtjeve, a i sami ih sebi često namećemo i onda te takve stvari, poput bolesti, prisilno zaustave.

‍

Kada dobiješ nekoga u psihoterapiju, koliko nježan moraš biti? Čekaš li da se osoba otvori?

Neovisno s kojom temom klijent dolazi, pristup je strogo individualan, nema pravila.

Ono što je jako važno, terapijski odnos se gradi, moraš s klijentom osjećati. Često klijenti dođu primarno zbog podrške, ali kasnije je potrebna i konfrontacija, da bi se klijenta ponukalo na neki korak, ali to se radi vrlo oprezno, vrlo nježno i vrlo uvažavajuće i naravno da nekako tražiš dozvolu za to.

Međutim, za to je potrebno vrijeme. Da bi se klijenta jače konfrontiralo mora se uspostaviti odnos povjerenja i on za to mora biti spreman. Ne možeš na prvom susretu nekoga „katapultirati“, jer će se raspasti. Postoji vrijeme kada je klijent spreman za malo drugačiji pristup, ali taj trenutak treba osjetiti.

Mi u geštaltu izbjegavamo pitanje „zašto“, ne postoji zašto, nego „što i kako“! „Što te navelo da to misliš“ ili „što ti to čini“ ili „kako si ti s tim“. Pitanje zašto vodi u racionalizaciju i udaljava nas od nas samih – možda kognitivno znaš zašto, ali da uistinu, sveobuhvatno znaš zašto, ne bi bio tu. Ono što vjerojatno znaš jest kako se osjećaš i što ti se događa.

Pristup bi uvijek trebao biti individualan, jednostavno osjetiš u odnosu s osobom koja stoji ispred tebe što ona može, što ne može i na kraju uvijek to provjeriš. Kada ideš u konfrontaciju pripremiš osobu na to. Čemu da je išamaraš, vjerojatno ju je život već dovoljno išamarao.

Na kraju uvijek volim zaokružiti. Kada razgovaramo o temi koja je klijentu taj dan aktualna i kada proradimo sve, uvijek volim pitati kako na kraju vidi temu s kojom smo počeli i kako se nosi s njom.

Volim napraviti jedan krug, to je njegovo sigurno mjesto, jer i ja kad idem na svoju psihoterapiju, to je moje najsigurnije mjesto na svijetu. Ali isto tako to se gradi s klijentom, ne dolazi preko noći.

Zato se, kao što vrijedi i za svaku drugu profesiju, psihoterapijom bave ljudi koji su za to educiran. Ja isto tako neću ići graditi most, jer ne znam ništa o građevini, niti o matematici.

Individualan rad je jedno, grupna terapija je sasvim nešto drugo, jer je to niz pojedinaca koje ti držiš, koji zajedno stvaraju neke odnose. U relaciji si sa svakim od njih i svi ti ljudi stvaraju jedan grupni odnos. Moraš biti jako vješt da to nosiš.

Potrebno je znanje i iskustvo, kako za individualnu, tako i grupnu psihoterapiju.

‍

Uspiješ li se na kraju dana odmaknuti od svega ili se ipak vežeš za klijente ili „svoje cure“?

Naravno da se vežeš, ali nas tijekom edukacije uče kako da budeš empatičan, da nekako držiš sebe i naučiš suosjećati, a da se ne raspadneš. Ali i mi smo samo ljudi i postoje trenuci kada stvarno i meni zasuze oči, pogode me neke priče.

Razmišljam o svojim klijentima. Razmišljamo mi više o njima, nego što oni misle da mi razmišljamo.

Bazično ideš s nekog mjesta ljubavi, gledaš dobro u svakome i želiš da bude dobro i to je neki primarni motiv. Tu si, svoj si i držiš se, ali isto tako ljudi ti dolaze sa svojim pričama koje dotiču i tebe.

Zbog toga i jest važno da prođemo individualnu terapiju, da je imamo kontinuirano dok radimo, jer se vrlo često dogodi da ljudi dođu s temama koje rezoniraju s tobom i ako ti to nisi riješio sam sa sobom, onda unosiš nešto svoje u taj odnos, što ne bi trebalo.

Vežeš se, nosiš, nisi od čelika, ali naučiš nekako proraditi. I to te uče u edukaciji, da ti konstantno moraš gledati u sebe. I dok radiš i nakon što radiš, moraš razmišljati kako sam ja, gdje sam ja, da li je to moje?! Ako mi se javi neka emocija u radu, da li je vezano uz moju temu ili je to nešto što rezoniram s klijentom.

Stalno se moraš preispitivati, jer je to takav tip psihoterapije koji radi iz odnosa, ja ne izoliram sebe u tom susretu, nego koristim sebe kao alat.

Zato mi je geštalt lijep, jer je živ. Nije da ja sjedim iznad tebe, ti si na kauču, ja šutim. Možda bi nekome i to odgovaralo, ali meni treba odnos kao i mojim klijentima.

‍

Zašto se kod ljudi javlja otpor prema psihoterapiji? Ima li to veze s tabuima oko te teme ili sa željom osobe da je dobro pa ne vidi da joj je pomoć potrebna?

Možda kombinacija jednog i drugog, a možda i nešto peto. Osobno ne volim taj holivudski princip da svatko treba imati svog terapeuta, jer ne treba. Nekad ti je dovoljan i dobar prijatelj, kolega ili partner.

Mislim da je jako, jako važno da čovjek ne ulazi u psihoterapiju dok ne osjeća potrebu za njom. Bilo da je ona realna ili nije. Možda netko ima potrebu, ali nije sam sebi priznao, što znači da nije vrijeme, jer je to jedan proces koji nije lagan.

Ugledaš neke stvari koje si godinama „trpao“ negdje i čak je okej da ih možda nikada ne ugledaš.

Ako je to i dalje „trpanje“, ako je netko odlučio tako živjeti, to je sasvim u redu. Zašto? Jer bi nekada možda nekome bilo toliko bolno proći kroz proces onoga što je u njemu, da to ne bi „preživio“. Doći će do toga ili možda neće, možda će osoba sama naći neke mehanizme da funkcionira.

Ja stvarno vjerujem da je psihoterapija prekrasna, jer upoznaš sebe na neki drugi način, budeš u kontaktu sa sobom i finalno živiš jedan autentičan život bez pretvaranja, ali nemaju svi uvijek kapacitet za to i to isto treba prihvatiti.

‍

Psihoterapija, a posebno psihijatar ili psiholog su kod nas još uvijek nešto o čemu se nerado razgovara

Da, često je to tako, iako vidim pomake. Ja sam u tom nekom mikrokozmosu, jer sam u psihoterapiji i u medicinskim krugovima gdje je normalno ići psihijatru. Kada malo izađeš iz tog kruga, da, bude „pa nisam luda“, jer još uvijek stoji ona da psihijatru ideš kad si „lud“, što god to značilo.

Moramo biti svjesni da je naša zdravstvena pismenost i dalje na jednoj skromnoj razini, treba još neko vrijeme da se javnost senzibilizira i da shvati da je to nešto sasvim normalno.

Iako kažem, imam osjećaj da ide na bolje. Možda sam ja klasa optimist i gledam samo u dobro, ali čini se da je pandemija koja nas je pogodila ipak donekle senzibilizirala javnost.

Dosta se pričalo o mentalnom zdravlju, posebno mlađe generacije ne zaziru od toga i sasvim im je normalno. Starije generacije teže pristupaju toj temi, niti ne znaju kako bi to izveli i općenito manje dijele neki svoj unutarnji život na van, što je isto naučeno.

Čini mi se da u manjim sredinama to još uvijek stoji na nekoj točki, ali imam vjere da će se s mlađim generacijama pokrenuti, a i njima je to često prijeko potrebno.

Gdje se vidiš u psihoterapiji, kroz određeno vrijeme?

Puštam se, bolje rečeno još se učim puštati.

Svakako bih se htjela u nekom vremenu isključivo baviti psihoterapijom. Mislim da je to moj poziv i da tu mogu puno dati.

Individualan rad je nešto što mene jako veseli i ispunjava. Razmišljala sam dugoročno i o radu s parovima. To je također zahtjevno područje, ali potencijalno mislim vrlo ispunjavajuće.

Tema bolesti, tuge, gubitaka…mislim da je to nešto u čemu ću ostati cijeli život, jer to jest život! Ne znam otkud mi je to došlo. Tek sam nedavno osvijestila da od ranih dana imam senzibilitet za te naoko teške teme, koje su meni lijepe u toj svojoj težini.

Diplomirala sam, ispunila sam kvotu sati koja mi je trebala, ali ja i dalje ostajem u udruzi Caspera, jer me strašno ispunjavaju te prekrasne žene i mislim da ću ostati dok god budem mogla pričati.

‍

Tvoj je posao bio i je da pomažeš oboljelim ženama, a jesu li one tebi pomogle?

Jako, one mene liječe! Mimo toga koliko mi daju iskustva. Jako sam puno dobila od njih i dobivam još uvijek i osim profesionalnog rada, mislim da su to neka životna iskustva koja dijelimo zajedno.

Možda je moje iskustvo trenutno skromno, ali osjećam da je jako bogato, ne znam kako bih to drugačije uobličila. Bogato u svojoj skromnosti!

Preporučila bih svim kolegama koji imaju takav afinitet da se okuraže, neka se daju u tu vrstu rada, jer osobno jako puno znači.

Ako radiš kako treba, svaki ti klijent potencijalno donosi bogatstvo, a rad sa oboljelim ženama od karcinoma je baš bogat.

Dotakneš mnoge da ni ne znaš koliko, ali dotaknu i oni tebe.