Rak je postao moj učitelj
Priče koje najčešće dobijemo su one žena koje su već prošle liječenje i mogu sagledati sve iz neke druge perspektive. Željkina priča je posebna, jer je u sred liječenja, a već je shvatila toliko toga. Od onoga da nema poslagivanja u životu, jer ne znaš što sutra donosi, do toga da uspori, da zahvali, da preda dio svog tereta drugima pa i da kosa ne mora biti „fresh.“ Ništa ne mora biti fresh, osim nas samih i rekla bih da nas Željka, na sred svog puta zvanog rak, može naučiti puno toga. Čak i nas koje smo prošle liječenje i ponekad zalutamo nekim krivim putem. Čitajući ovaj tekst, shvatiš to opet iznova i hvala ti na tome Lavice.
Sudar s dijagnozom
Nekada neke drame, neke životne oluje unaprijed predosjetiš. Duboko ih proživiš i prije nego se pojave. Nikada ih ne izgovoriš kao da postoji šansa da se jednostavno ne dogode, ako ostanu neizrečene i dobro skrivene.
Znala sam, jednostavno sam znala od prvoga trena, od prvoga ultrazvuka i te sekunde „njegove“ tišine. Jednako sam tako znala kada sam vidjela da me zove i hvala Bogu da mi je upravo on, koji mi je spasio život, javio da me čeka kaos, gadna oluja, brodolom života kojeg treba preživjeti čvrsto se držeći za tu stijenu dok vjetrovi ne prestanu puhati, a valovi ne popuste, dok se na obzoru ne pojavi sunce i svanu neka mirnija jutra.
Prva osoba kojoj sam javila bila je moja mama, koja je dok još nisam ni shvatila što mi se događa bila kraj mene, kao da se radi o posljednjim sekundama moga života. Ha! Mame...definitivno sam sigurna da je teže mojoj okolini, negoli meni samoj u ovoj bitci. Vjerujem da su udahnuli duboko i da zadržavaju dah, sve dok ne budem dobro! Sve dok ponovno ne javim - ZDRAVA SAM!
Mogla bih pisati koliko sam se bojala svake pretrage, ne nalaza, nego samog postupka, igle, dodira. Mogla bih pisati kako sam plačljivim, drhtavim glasom, suznih očiju, na ulazu u svaku ordinaciju, upozoravala kako sam ja mimoza, patološka plašljivica i grozan pacijent. Mogla bih pisati o predivnim i strpljivim sestrama, doktoricama i doktorima koji za mene nisu ljudi, već Ljudine sa velikim Lj...jer ovakvima kao sto sam ja je manje bitna stručnost, a pristup i strpljenje znači nam sve.
Mogla bih pisati o tužnim pogledima prijatelja i okoline kada bih spomenula da je eto i mene napala ta bolest na R - rak.
Mogla bih pisati o negodovanju onih koji me najviše vole, koliko je život nepravedan i zašto se to desilo bas meni?!
Ali zašto ne bas meni?!
Mogla bih pisati kako je moj rak izbrisao sve probleme mojih prijateljica, jer im je postalo glupo žaliti se meni koja imam najveće probleme, a to me posebno živcira.
Rak kao učitelj
Ali eto, nakon dvije operacije, na polovici kemoterapija i sa još dosta dugim putem liječenja ispred sebe, željela bih pisati kako rak nije samo moja dijagnoza, nego kako je postao i moj učitelj.
Došao je u moj život taman kada sam sve savršeno posložila, kada sam pomislila da ne može bolje.
Došao je da mi prvo zvizne par šamarčina, a onda da me strpljivo i sporo poduči par stvari.
Za početak me podučio da ne moram moći sve, da mogu zatražiti pomoć, da ne moram moći sve sama i da je u redu ako ostavim neke obaveze drugima.
Podučio me da frizura ne mora biti postojana, da kosa ne mora biti fresh i da se ništa neće dogoditi ako je ne operem deset dana. Malo će svrbjeti glava i ničiji život neće stati (kada sam to naučila, ostala sam bez kose).
Naučila sam da nije sebično sebe sebi dati!
Naučio me da kada ti život slomi srce smiješ plakati, smiješ hodati natečenih i suznih očiju, smiješ se ne smijati, smiješ si dozvoliti da dramiš, da vičeš, da lupaš, a onaj tko te voli razumjet će, tolerirati, šutjeti i pokloniti najčvršći zagrljaj.
Smiješ se bojati, smiješ se rasuti u tisuću komadića, smiješ čučnuti na pod WC-a i plakati satima, smiješ...
Smiješ biti tiha, smiješ ponekad nefunkcionirati i biti rastresena, odsutna.
Smiješ si dozvoliti košmar u glavi, dan u pidžami, ležaj od papirnatih maramica i vjeruj mi ništa se desiti neće, ništa neće stati, ništa neće eksplodirati, propasti, možda ponekad nitko neće ni zamijetiti.
Naučila sam da između očaja i osmjeha, stoji jedan dobar vritnjak samoj sebi i odluka da bez obzira na sve želim živjeti i to punim plućima!
Najvažnija lekcija
Najvažnija lekcija koju me naučio moj učitelj rak, je koliko sam jaka. Sama sebe sam iznenadila svojom hrabrošću, svojim širokim osmjehom kojega ne skidam sa lica i svojim životom kojeg živim između terapija, kada popuste nuspojave.
I kada mi kazu: "Gledajući tebe pa taj rak i nije tako strašan!"
Poručujem strašan je rak, prestrašan, ali ja sam strašnija!!!
Jesam li sve lekcije usvojila i posvjestila sve greške... Naravno da nisam, jer i dalje letim tamo gdje ne treba, plačem zbog onih koji to nisu zaslužili, brinem brige koje nisu moje, podmećem leđa čak i kada me jako bole.
Ali zahvalna sam na svakom danu moje bolesti, na svakom pothvatu kraj kojeg mogu staviti kvačicu "odrađeno" i na svemu onome što je probudilo u meni ponos na samu sebe, jer samo ona koja je prošla ovaj put zna koliko za njega moraš biti jaka, strpljiva, odlučna, ratnica i na kraju pobjednica!
