Rak na dalmatinski (I. dio)
Znate onaj osjećaj kada sa svoje strane odradite sve što treba? A znate li onaj drugi kada svoje povjerenje i život poklonite liječnicima? I u miru ste sami sa sobom. Redoviti. U pravim rukama. Ali ponekad se dogodi, koliko god vi odradili sve, koliko god poklanjali povjerenje, da se život malo poigra. Igra zna biti kontra vas, ali i u njoj možete imati sreće i doći u ruke nekome tko će sve dva puta provjeriti. Hvala sreći, jer je često baš ona ta koja će nas spasiti, bez obzira koliko vodili brigu o sebi. Jedan rak na dalmatinski, jedan put kojeg je dotaklo malo sreće i puno upornosti u igri zvanoj rak. Donosimo prvi dio Katjine priče.
Bila je jesen.
Moje najdraže godišnje doba, taman negdi oko moga rođendana.
Opuštena san se spremala na ultrazvuk dojki.
Opuštena, jer san redovno išla na pregled više od deset godina. U tih deset godina, rađene su dvi punkcije, koje su bile uredne. Tako da toga jesenskog dana, apsolutno nisan osjećala nervozu i iz razloga što je prethodna kontrola bila prije četiri mjeseca, u lipnju iste te godine. Nalaz je bio uredan.
Tako sam bar mislila.
To ljeto, šećer mi je malo počeo rasti, jer sam imala mali višak kilograma. I tako sam ja regulirala prehranu i od ultrazvuka u lipnju do ultrazvuka u listopadu smršavila dvanaest kilograma, tako da su mi se i dojke poprilično smanjile. Kasnije, kad sam prvi put stala isprid ogledala i suočila se sa rezom od pedeset centimetara, bila san sigurna da mi je to i spasilo život. To šta sam smršavila.
Ali da se vratim na tu večer, u listopadu.
Neopterećena sam ušla kod doktorice, skinila se, doktorica je obavila ultrazvuk, rekla je da ne vidi ništa alarmantnom i da se obučem.
Dok sam se oblačila, gledala je prethodni nalaz od lipnja (koji je slučajno ona radila) i rekla mi da se opet skinem, da me pogleda još jednom.
Poslušala sam, još uvijek ne sumnjajući da bi nešto moglo poć po zlu. Nakon nekog vrimena, doktorica je našla jednu tvorbu (vidila sam je i ja na ekranu), izgubila je, jer je bila na nezgodnom mjestu uz rebra. Dobrih deset minuta je ponovo tražila, dok je nije našla. Brzo je slikala, i žustro rekla: „Hitno! Punkcija i mamografija!“
Još uvik nisan osjećala strah. Nisan mislila da iman razloga za to. Bila sam redovito na kontrolama. Žonglirala sam između termina u bolnici, na koje se dugo čekalo i privatnih pregleda.
Na prvom ultrazvuku, doktorica mi je rekla, da karcinomu treba desetak godina da naraste, da se on može opipat i pronaći.
Mislila sam pa ja sam sigurna, ja u pravilu idem tri puta u dvi godine. Sigurno je to nešto bez veze.
Mirno sam legla tu noć, i dalje ne radeći dramu, zbog toga šta je doktorica rekla. Sutradan sam se naručila na punkciju i mamografiju.
Relativno brzo je punkcija i napravljena.
Nalaz je pokazao atipiju stanica i preporučeno je da se napravi core-biopsija, mamografija je bila uredna.
Moja liječnica opće prakse mi je dala uputnicu za plastičnu kirurgiju, bez ikakvog objašnjenja.
Još uvik nisam svjesna, da možda neće bit sve u redu.
Ja sam svoje povjerenje u potpunosti dala liječnicima. Mislila sam…ne može bit karcinom.
Nije moguće, ja sam sa svoje strane uradila sve šta sam tribala.
