Reakcije okoline na dijagnozu raka
Slon u sobi. Postojiš, tu si, a za neke ne postojiš. Što rak donosi u životu oboljelih osoba osim liječenja i borbe s emocijama da se sve prevlada? Upravo slona u sobi. U jednom trenutku postaješ „ona koja je ionako gotova“, iako te nitko ništa niti ne pita. I to je ono što najviše boli. Umjesto priča, priđite oboljeloj osobi, pitajte kako je, pokažite da ste tu. Samo riječima ili zagrljajem. To je često dovoljno i jedino potrebno. Puno sažalijevanja, a malo suosjećanja kako nam Nikolina piše u novom tekstu.
U osamnaestoj sam otišla od kuće na studij. Živjela sam u Rijeci, a potom u Zagrebu. Malo selo od četiristotinjak stanovnika zamijenila sam većim gradovima. Dobila sam priliku susresti se s različitim mentalitetima ljudi Lijepe naše.
Bolest sam otkrila u Zagrebu. Zahuktavala se situacija s Covidom 19. Nakon skoro osamnaest godina, počela sam živjeti na dvije adrese. Dio vremena sam provodila u Zagrebu, dio na selu. Bolovala sam u gradu i na selu.
Na svojoj koži osjetila sam reakcije jednih i drugih. Da, puno je do mentaliteta, ali kad pogledam unazad, sve se svodi na osobnost i karakter pojedinca.
U Zagrebu sam se brzo učlanila u udrugu Sve za nju i tu sam se osjećala kao doma. Nije bilo predrasuda, sažalijevanja, otpora ili stigmatizacije oboljelih. Na bolničkim hodnicima upoznala sam mnogo oboljelih s kojima sam mogla razmijeniti iskustva i emocije. Imala sam osjećaj prihvaćanja i prirodnosti.
Nisam ni bila svjesna kolika me čistka čeka u životu. Nisam znala kako će rak razbistriti kakvi su karakteri ljudi kojima sam bila okružena. Shvatila sam što znači ona - tek u nevolji vidiš tko je kakav.
U maloj sredini sve je izraženije, i ono dobro, i ono loše. Nažalost, ono loše je prevladalo.
Nedugo nakon početka mog liječenja, brat je trebao imati svadbu. Situacija nije bila nimalo jednostavna. Još uvijek smo kao obitelj proživljavali prvotni šok moje dijagnoze. Iza mene su bile operacije, liječenje je bilo u punom jeku, tatu je dobrano oborio Covid 19, dio obitelji doživio je zagrebački potres, a trebalo je i organizirati svadbu. Zaista smo trebali razumijevanje i podršku kao obitelj. I to aktivnu. Nitko od nas nije trebao priče koje su se odvijale iza naših leđa. Da je zaista tako, dobila sam i potvrdu.
Prije bratove svadbe, došla mi je jedna osoba, iskreno zabrinuta za mene. Ta ista osoba rekla mi je što se priča i tko priča. Ljudi su govorili kako brat pošto poto želi što brži termin svadbe, jer ja neću izdržati, kako sam povadila pola utrobe, kako sam jako loše, kako sam gotova.
Ono što je bilo zanimljivo, to su ljudi koji su za svojim obiteljskim stolovima na veliko pričali kako sam „gotova“, a pored mene bi prošli šutke ili bi me izbjegavali, ako su mogli. Dio njih je došao na bratovu svadbu, nekima sam pružila ruku i pogledala ih u oči.
Ljudi kojima sam bila psihoterapeut, s kojima sam provela sate i sate razgovarajući o njihovim problemima, jer to nisu mogli s mamom, mužem, dečkom, djecom, tatom, bratom ili sestrom, samo su „isparili“. S nekima sam pojela go… jer su članovi njihovih obitelji to shvatili kao tračanje, a ne kao iskrene razgovore o emocijama. Pa im je bilo dosta „one Nikoline“.
Jedna od njih, odlučila mi je ne odgovarati na poruke. Odgovor čekam skoro dvije godine. I ništa.
Koliko tuge i gađenja je to izazvalo u meni. Ta osoba dobila je zlatnu medalju za „najnečovječniju“ reakciju.
Neki rođaci su se udaljili od mojih roditelja, nije bilo onih pitanja kako ste, nije bilo toliko potrebne podrške.
Skrili su se u „mišje“ rupe, na sigurno. Neki su me odlučili ignorirati ne pozivati na svoje fešte, „jer sam ionako bolesna i ne mogu“. Iako mi je ljudskije da me pozovu pa da ja sama odlučim mogu li ili ne.
Puno sažalijevanja je bilo, a malo suosjećanja. Neki su zaustavljali roditelje i brata kako bi saznali kako sam, a kad bi prolazili pored mene šutjeli bi. Naposljetku sam rekla svojima da mi ne prenose ništa, jer me ti isti ljudi i sami mogu pitati kako sam.
Na okupljanjima neki su se ponašali kao da se ništa ne događa, a kad bih izašla iz prostorije otkrili bi svoju pravu stranu.
Prigodom jednog krštenja stajali smo ispred Crkve, nas tridesetak u krugu. Jedna osoba šaputala je nešto mami na uho. Znala sam kako priča o meni. A reakcija je išla otprilike ovako: „One su mi rekle kako je Nikolina jako loše, a vidi kako dobro izgleda.“ A ja stojim nekoliko metara dalje.
Za sve ove reakcije, mogli bi se upotrijebiti izrazi: licemjerje, bezdušnost, sažalijevanje i slon u sobi.
Iako slona u sobi ne može ništa skriti, ljudi se mogu praviti kako ga ne vide.
Znala sam kako ljudi vide i pričaju, ali preda mnom su se pravili kao da se ništa ne događa. Nevjerojatni su mi takvi potezi. Šokiraju, ljute, rastužuju i izazivaju gađenje, jer su suprotno od empatije. Suprotno od autentičnosti. I ono najgore, ljudi misle kako nisam svjesna.
O, itekako jesam!
Suborčice i njihove obitelji upoznali su me sa svojim lošim iskustvima, prijateljima koji su se prestali javljati, muževima koji su odlučili otići, sumještanima koji su imali odvratne priče. I većini nije smetalo to što im netko nije htio pružiti pomoć, nego priče koje su bile dodatni uteg oboljelima i njihovim obiteljima.
Bilo je i pomažućih reakcija, vrlo empatičnih. Ali nekako ove negativne ostave rane i duže se „probavljaju“.
Još uvijek mi je nevjerojatno koliko je rak uspio očistiti moj život. Ne postoje krivi ljudi, ali zasigurno postoje ljudi čije su reakcije bile daleko od ljudskih. Ne bih pisala o ovome da ne postoji velika svjesnost koliko su takve reakcije štetne.
I znam da nisam jedina koja je prošla ovakvo iskustvo.
Nadam se kako će ovo doći do svih onih koji trebaju pročitati.
Moje je da oprostim i postavim granice kako neki ljudi više ne bi ušli u „moje životno dvorište“.
Neka vam je oprošteno, ali što dalje od mene.
