Ružičasti listopad puta dva
Proći karcinom dug je i težak put, kako za tijelo tako i za psihu. Puno je uspona i padova, povlačenja u sebe do trenutka kada shvatimo da nas život neće čekati. I jednom je previše, a kada se dogodi dva puta i teže je i lakše, jer znaš što te čeka. Upravo to se dogodilo našoj Milici, koja je odlučila u mjesecu koji je posvećen borbi protiv raka dojke opisati svoje iskustvo.
Ružičasti listopad za mene je već druga borba po redu.
Prva je bila u doba kad sam bila cura od devetnaest, dvadeset godina. Moji vršnjaci išli su u disko, a ja na kemoterapiju.
Doktorica me pitala: „Što želiš čuti, istinu ili laž?“
Istinu i samo istinu.
„Žao mi je, imaš tumor.“
Tada, davnih trideset godina unatrag nije bilo terapija pametnim lijekovima. Djevojka u cvijetu mladosti, a razmišlja o smislu života i smrti.
U tih par dana tri žene umrle su u sobi.
Što li treba misliti mlada djevojka? Strah, depresija!
Bijeg u ovisnost o televiziji.
Suze, suze…
Dok u jednom trenutku, klik!
Hoću vani, hoću u prirodu.
Kada je sunce sjalo satima sam šetala po šumi. Optimizam se vratio pa i ja u život. Hrabrost mi je dala snagu.
Dečki baš i nisu marili za mene, jer svoju bolest nisam skrivala.
U tridesetoj godini odlučila sam poći na godišnji, malo promijeniti okolinu.
Okolina me promijenila toliko da sam se udala 400 kilometara od kuće i rodila dvoje djece. Jedan je na faksu, drugi u osnovnoj školi.
A ja upravo bijem drugu bitku.
Druga utrka.
Nakon trideset godina hrabrosti je više.
Odgovornosti više.
Poziv Zavoda za javno zdravstvo na mamografiju nije me zabrinuo, zbog povijesti bolesti bila sam pod redovnom kontrolom.
U mislima nije mi ništa, ah što će mi to?! Ali svejedno zovem svog ginekologa i pitam, moram li na mamografiju?
Ajde nemaš što izgubiti, iako sam bila par mjeseci prije kod njega na ultrazvuku. I otišla sam. Kad puf! Doktor na mamografiji zabrinut. Hitno se moram upisati na ultrazvuk. Već sam znala o čemu je riječ.
Šok i nevjerica. U to vrijeme sam imala uplaćeno putovanje u Lourdes. Medicinske sestre govore da propustim putovanje, a ja sam znala što me čeka i da više neću imati priliku, bar ne dok se ne oporavim. Zato sam odgodila pregled na pet dana i obećala medicinskoj sestri da ću se pojaviti kod nje na ultrazvuku i biopsiji. Sve je krenulo tako brzo.
Pet dana sam bila u šoku, a onda se sabrala i krenula u borbu.
Bilo je uspona i padova, ali toliko pozitive u meni. Rijetki su znali za moju borbu. Kemoterapija, terapija pametnim lijekom i još imunoterapija.
Poznavanje situacije od prije trideset godina dalo mi je hrabrosti, napredovanje medicine još više.
Dobra doktorica je dala krila svoj mojoj hrabrosti. Liječenje još nije završeno, ali pozitivnost je tu.
Što bih poručila i preporučila svima - da se odazovu pozivu na mamografiju ili da same paze i zatraže kontrolu.
Meni je moj ginekolog rekao: „Kako si redovna u kontrolama, sama sebi si spasila glavu.“
Nemojmo se bojati doktora i pretraga.
Sretno svima!
