Sonja Grgat - dobitnica nagrade VAM „Zadovoljna sam, sretna i ponosna!“
Nagrada Vesna Andrijević Matovac – VAM dodjeljuje se u spomen na osnivačicu i prvu predsjednicu udruge SVE za NJU, pojedincima za njihov doprinos u promicanju prevencije raka i skrbi za onkološke bolesnike. Ove godine dobitnica je Sonja Grgat, predsjednica udruge Caspera. Kada se konstantno daješ, onda mora doći i nagrada za sav taj trud. Sonja je svojim radom i trudom zaslužila dobiti ovu vrijednu nagradu i voljela bih kada se ovi redovi ne bi mogli samo čitati, nego i čuti, taj žar s kojim ih je izgovorila, ta zahvalnost i silina emocija. Bilo je zadovoljstvo biti uz nju, gledati tu sreću i upijati svaki trenutak. Kao što Sonja ima svoje uzore, tako je i ona jedan veliki uzor, inspiracija i prijatelj. Ponosna sam što je dio mog života.
Kakav je osjećaj dobiti ovu vrlo vrijednu nagradu?
U trenutku kada prozovu tvoje ime, iako već znaš da si dobila nagradu, upadneš u stanje nevjerice. Vrtlog emocija od sreće, ponosa, zadovoljstva, nekakvog smisla, prihvaćanja i nagrade, baš nagrade za sve ono što radiš i što si radila svo ovo vrijeme.
Taj neki osjećaj da je netko u nekom trenutku prepoznao tebe kao osobu koja je napravila promjenu, ostavljaš nekakav trag na ovome svijetu, ajmo to tako reći. Nešto što će po meni zauvijek biti zapisano negdje da sam ja dvanaesta dobitnica takve nagrade kao što je VAM i da će možda moje dijete, unuče, generacije iza mene moći reći - eto to je bila moja mama, baka, prabaka.
Osjećaj da si ostavio nekakav trag koji je napravio promjenu na dobro. Ponosna sam na sebe, užasno ponosna.
Kada se moja unuka Eleyna rodila, naravno i prije sam imala tu potrebu, ali kada se ona rodila uzela sam je u naručje i rekla: „e, baka će ti napravit nešto.“ Ova nagrada mi je dala tu potvrdu da sam napravila nešto.
Jesi bila iznenađena kada si saznala da si ovogodišnja dobitnica?
Da, jer ja sebe ne vidim tako. Jučer sam u jednom trenutku rekla: „hvala ljudima koji me vide očima kojima ja sebe ne vidim“, jer ja što radim, radim zato što to volim. Ne razmišljam ni o čemu, nego idem onako kako me neki moj unutarnji glas vodi.
Jučer dok sam slušala što je sve udruga Sve za Nju napravila, u jednom trenutku sam se pitala: „Bože, što ja radim ovdje?“ Međutim, kada je Ljiljana počela pričat o Casperi, tek onda zapravo vidiš da se u malo vremena strašno puno napravilo. Ja to ne vidim tako. Ne vidim, jer mi je normalno da idem tim smjerom, to je moj odabir. Sve što radim, radim zato što imam potrebu, ne zato što ideš za nečim, za nagradom, tako da mi je nagrada bila potpuni šok. Nije mi bilo jasno da se radi o meni, da sam to ja.
Vidim sebe kao osobu koja radi najbolje što zna. Radim, svim srcem, nekad bolje, nekad gore naravno, ali mi je nagrada pokazala da ipak radim dobro.
Kako si doživjela jučerašnji dan?
Kada sam u jednom trenutku pogledala sve one ljude u dvorani, ne znam zapravo koliko sam ih uopće vidjela, jer mi je stalno bila neka maglica ispred očiju od uzbuđenja i treme, nevjerice da si tu, da si ti na toj pozornici, da ti govoriš, obraćaš se tim ljudima, da ti držiš tu nagradu u ruci, da dolaze ljudi i žele se s tobom slikat, jer si dobila nagradu i to ne bilo kakvu nagradu. Meni je ta nagrada ogromna. Karcinom je sam po sebi užasna dijagnoza i kada dobiješ nagradu zato što si pomogao nemalom broju žena da prođu lakše kroz taj put, taj proces, meni je to wow, wow!
Zadovoljna sam, sretna i ponosna. Jednostavno, sve se vidi na fotografijama, jučer je bio moj dan kada sam zasjala.
Je li ti nagrada poticaj za daljnji rad, nove ideje?
Naravno da je. Ne samo da je poticaj, nego je na neki način i odgovornost. Nije svrha dobiti nagradu i that`s it, to je bio nekakav cilj, ne nije. Ta nagrada nikada nije bila cilj, nisam se uopće bavila tim. Radiš ono što radiš, trudiš se da to odradiš najbolje.
Nagrada je kao nekakva kruna tvog rada.
Međutim, žene neće prestat dobivat rak, na žalost. Bilo bi super kad bi sad s tom nagradom završila era karcinoma, sutra bih to potpisala. Činjenično stanje je da će žene i dalje dobivat dijagnozu karcinoma i dalje će ženama trebat psihološka pomoć, trebat će im razgovor, netko da ih čuje, da ih sasluša, da im da nekakav vjetar u leđa, da postoji netko tko će im pomoći da prođu kroz bolest i liječenje.
Tako da, naravno da je poticaj za dalje i više i jače.
Danas kad gledam, koliko zapravo od samih početaka nisam imala pojma ni o čemu. Kada sam predavala papire u Registar udruga, nisam znala ništa. Bila sam blokirana za poslat najobičniji mail, od straha da nešto ne zeznem.
Međutim, čovjek kada radi valjda i raste i uči, tako da mi danas nije problem napisat ni projekt, niti nazvat bilo koga, nemam strah pisati bilo kakav mail bilo kome.
Ova nagrada daje vjerodostojnost onoga što radiš, imaš nekakav legitimitet. Prije sam gledala na to kao da smo još mala udruga pa se bojiš svega, ali danas iza mene, iza udruge stoji nekakva nagrada koja je u našoj državi vrijedna, tako da svakako da ćemo „stisnuti“ više i jače.
Koliko treba, koliko žene traže, toliko će nas dobit.
Nagradu dodjeljuje udruga Sve za Nju. Koliko znači baš ta činjenica?
Iz moje perspektive, a mogu govorit i iz perspektive udruge, obzirom da smo orijentirani sličnim ciljevima, udruga Sve za Nju je meni uzor.
Od samog početka cilj nam je biti psihološki centar, savjetovalište za žene, mjesto gdje će dobiti sve informacije. Idemo prema tome, a kada će to biti, kada će se izrealizirati ne znamo. Možda ova nagrada pogura i to, ali da – centar za psihološko savjetovanje, tako da imaš nekakav kontinuitet dolazaka, savjetovanja i pomoći.
Radimo i na društvenom životu oboljelih žena, na tjelesnim aktivnostima, izletima, jogi i planiramo još puno toga.
Za mene je udruga Sve za nju krovna organizacija nas onkoloških pacijenata. Rade dobar posao, godinama su tu i rekla sam već, uzor po kojemu bi bilo dobro ići.
