Srce puno suncokreta

Sarkomi su rijetka i složena skupina karcinoma koji se razvijaju u kostima i mekom tkivu kosti.

Srpanj je mjesec u  kojem je cilj podići svijest o ovim često zanemarenim vrstama raka, njihovim simptomima, dijagnozi, mogućnostima liječenja i izazovima s kojima se suočavaju pacijenti i njihove obitelji.

Mjesec cvatnje suncokreta mjesec je kada slavim dva rođendana. Svoj rođendan, koji je ove godine okrugli četrdeseti. I onaj jako važan i poseban rođendan, četvrti. Četiri godine otkako sam završila liječenje, izašla iz bolnice zdrava i sreću koju nosim u srcu, gledajući unatrag, sa strahopoštovanjem prema tim brojkama.

Ali, tu sam. I dobro sam. I sretna sam!

Vratimo se mjesecu suncokreta ili Svjetskom mjesecu sarkoma koji služi kao prilika za edukaciju javnosti, podizanje svijesti o znakovima i simptomima sarkoma i za potporu možebitnim istraživačkim radovima. Realno, istraživanja skoro da se i ne provode, jer je konačni postotak oboljelih od sarkoma u usporedbi s oboljelima od ostalih vrsta karcinoma jako mali. Samim time ne poboljšava se, niti ne napreduje kvaliteta protokola liječenja kao ni sami lijekovi.

Ekipa koja je sa sarkomom u borbi, još se više mora boriti sa zastarjelim načinima liječenja, uz veliku nadu da je baš taj onkolog koji nas liječi najbolji i najpametniji. Priznajmo, ni doktorima u ovo doba kada su prisiljeni liječiti s ograničenim sredstvima, zastarjelim aparatima, nije nimalo lako.  

Osvrnula bih se koliko je bitno ne okrenuti glavu, a zatim s ramena pogledavati i misliti - a proći će, ozdravit će, pa liječenje im je badava.

Nekog oboljelog gledati i misliti si - jadničak, pa tako ćelav i mršav, ne smije među ljude.

Ili pak - pa gle, hoda normalno, smije se, pa njoj nije ništa, koji rak?!

Predrasude su jedna vrlo ružna navika koju ljudi imaju zbog neznanja ili nekog vlastitog straha. Kako god okrenuli predrasude su opasne i svakako nisu dobrodošle u društvu u kojem se oboljeli kreću.

Moja borba bila  je ispunjena strahom, bolom, ali i ogromnom snagom i nadom. Naučila sam da je život nepredvidiv, ali i da je ljudska snaga i volja nemjerljiva. Svaki novi dan je nova prilika da budemo zahvalni za život i sve one sitnice koje ga čine  i da se borimo za ono što volimo. Da cijenimo što imamo.

Suncokreti mi se i dalje pojavljuju putevima kojima idem. I dalje su moj omiljeni cvijet. Polja suncokreta, ona beskrajna žuta prostranstva podsjećaju me na ljude koji gaze mojim putem. Ljude koji mi se redovito ili s vremena na vrijeme jave - tu sam, još uvijek se borim ali sam tvrdoglava poput tebe. Hej, tu sam, nalaz za nalazom mi je dobar. Sretna sam. Živim. Kao i ti. Tu smo. Podsjećaju i ta polja na sve one koje je borba slomila i svoj put nastavili su tamo iza bijelih oblaka.

Ali stvarno, tko god kročio ovakvim putevima, bio oboljeli ili njegov bližnji, putevima koje gazi i usput puni srce nadom, patnjom, strahom, pa dođe malo i veselja i opet u krug sa svim mogućim emocijama - ali zar stvarno ti ljudi, takvi ljudi, ne zaslužuju naklon, počast. I ohrabrenje za dalje. Medalju za hrabrost!

Svi oni odreda!

Sve to zaslužuju, ali sažaljenje niti najmanje. Sažaljenje nikad! Moj put nije bio lak, ali me je učinio jačom i boljom osobom.

Cijenim i s velikom zahvalnošću gledam na sve one koji su uz mene od samog početka, od moje obitelji prijateljica do moje Marije.  Ima tih ljudi za koje ne postoji toliko dobar opis, a moji su anđeli čuvari.

Crpila sam svoju snagu i energiju, hranila se ljubavlju i podrškom svoje obitelji, ali sve to ne bih izdržala bez svoje tvrdoglavosti, nepokolebljivosti i velike želje i volje za životom! Uvijek ću biti ponosna što sam jedna od onih - Preživjelih!

Ponosna na tu činjenicu da sam na kraju krajeva bila sama sebi heroj!